Naša sveta Knjiga riječi upoređuje sa drvetom. Obznanjuje nam da su ružne riječi ustvari ružni plodovi, a lijepe riječi lijepi plodovi. A ko to u svojoj bašči želi drveće sa ružnim plodovima?
Za nas, vjernike, ibadeti nisu ograničeni samo na namaz ili zekat. Za nas je svaki trenutak ibadet. Zbog toga mi nastojimo iskoristiti svaku priliku za dobrobit našeg vječnog života.
Svako dobro djelo koje vjernik učini upotpunjuje ga još više i uvećava njegovu ljepotu. Naprimjer, ukoliko ne propušta namaze, napašta propušteni post, i pazi na prava drugih, znači da napreduje na putu postizanja potpune iskrenosti, odanosti vjeri, i lijepog ahlaka. Dakle, šta god da vjernik učini u skladu sa zadovoljstvom Uzvišenog Gospodara, to biva uzrokom napredovanja u postizanju potpunosti i u postizanju većeg stepena kod Allaha, dž.š. Kako raste njegov stepen, on osjeća sve veći užitak u činjenju dobra. Tada ibadeti i dobra djela postaju neizostavan dio njegovog života, i on počinje osjećati neopisivu slast u robovanju Uzvišenom Allahu.
Islamski ahlak – ukras govora i djēlā
Za nas, vjernike, ibadeti nisu ograničeni samo na namaz ili zekat. Za nas je svaki trenutak ibadet. Zbog toga mi nastojimo iskoristiti svaku priliku za dobrobit našeg vječnog života. U suštini, to djelovanje nije ograničeno samo na ibadete i na činjenje dobra. Također, i čuvanje od harama doprinosi našem upotpunjenju. Kada rob ima na umu Allahove, dž.š., granice, i kloni se zabranjenog, to također doprinosi njegovom duhovnom jačanju.
U skladu s tim, mi uređujemo svoje živote uzimajući za mjerilo Allahove, dž.š., naredbe i zabrane. Mi se trebamo truditi da sve svoje stavove i postupke uskladimo sa naredbama i zabranama Allaha, dž.š., i Njegova Poslanika, s.a.v.s. Moramo paziti na mjerila Uzvišenog Allaha po svakom pitanju, u jelu i piću, načinu smijanja, plakanja, trošenja i štednje, dakle, u svakom segmentu. Štaviše, dužni smo obratiti pažnju na riječi koje izgovaramo i upućujemo ljudima oko nas.
Kada se osvrnemo na Uzvišenu Knjigu, vidimo da u njoj nema niti jedna ružna riječ. U biti, jezik Časnog Kur'ana odražava veliki edeb. Isto tako, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je posjednik najljepšeg ahlaka. U časnom ajetu, Uzvišeni Allah kaže: „Jer ti si, zaista, najljepše ćudi.“ (Kalem, 4) Allah, dž.š., ne hvali Svoga Poslanika, s.a.v.s., po lijepom, nego po najljepšem ahlaku. Dakle, ne govori samo o ljepoti njegova ahlaka, već o njegovoj izvanrednosti, o najvećem stepenu lijepe ćudi. Prema tome, posjedovanje lijepog ahlaka, štaviše, posjedovanje iznimno lijepog ahlaka jeste cilj koji Uzvišeni Allah postavlja svakom vjerniku.
U drugom ajetu, Uzvišeni Gospodar kaže: „Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onome svijetu, i koji često Allaha spominje.“ (Ahzab, 21) Tim ajetom, Uzvišeni Allah nam jasno ukazuje na to da se i mi trebamo truditi da budemo poput Allahova Poslanika, s.a.v.s.
Kada su našu majku, hazreti Aišu, r.anha, upitali za ahlak Allahova Poslanika, s.a.v.s., ona je odgovorila: „Njegov ahlak je bio Kur'an.“ (Musned, 24600) To da je ahlak Allahova Poslanika, s.a.v.s., bio Kur'an, znači da je on u svom životu, u svakom pogledu, primjenjivao ahlak i način govora kakav zahtijeva Časni Kur'an.
Pod vodstvom Časnog Kur'ana i Allahova Poslanika, s.a.v.s.
Mi smo dužni učiniti Časni Kur'an vodičem našeg srca i slijediti primjer života Allahova Poslanika, s.a.v.s. A ukoliko se osvrnemo na njegov život, uvidjet ćemo da u njemu nema niti jedne ružne, neumjesne niti sramotne riječi. Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije izgovorio niti jednu ružnu riječ, ni prije, a ni poslije poslanstva. Štaviše, nakon što je počeo pozivati ljude u islam, nije se pojavio niko ko bi izašao pred njega i optužio ga: „I ti si poput nas prije izgovarao bestidne riječi!“ Jer, cijeli njegov život protekao je u čistoći lijepog ahlaka i uljudnosti. On, s.a.v.s., je bio čedniji od djevojke koja časno sjedi u svojoj kući i sakriva svoju ljepotu. (Buhari, 3562)
Uzvišeni Gospodar u Časnom Kur'anu nije spomenuo niti jednu ružnu riječ, a nama daje smjernice i obraća nam se riječima:
„Allah ne voli da se o nepravdi glasno govori, to može samo onaj kome je učinjena nepravda. – A Allah sve čuje i sve zna.“ (Nisa’ 148)
U navedenom ajetu, Uzvišeni Allah nam obznanjuje da se riječi koje bi se mogle smatrati grubima mogu izgovarati samo u posebnim situacijama, dakle, mogu biti izgovorene samo kao žalba. Prema tome, osoba kojoj je nanesena nepravda i čije je srce povrijeđeno, može koristiti grube riječi kako bi izrazila svoje nezadovoljstvo onim što se desilo i kako bi svoje stanje prepustila Allahu, dž.š. Međutim, čak ni u takvim situacijama nisu dozvoljene psovke i uvredljive riječi. Čak i ako čovjekovo srce gori od boli i ljutnje, postoji granica u govoru koju ne smije preći. Jer, edeb i stid su osnovne karakteristike naše vjere.
Uzvišeni Allah se u Časnom Kur'anu obraća Svome Poslaniku, s.a.v.s., riječima: „Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine.“ (Al-i ‘Imran, 159) To znači da niko ne bi ostao uz Allahova Poslanika, s.a.v.s., da se ljudima nije obraćao sa edebom, i to saznanje bi trebalo biti naša životna vodilja.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., koji je uzor u svakom domenu, savjetuje nas i po pitanju izbjegavanja ružnog govora. U časnim hadisima, Allahov Poslanik, s.a.v.s., nam kazuje:
„Vjernik ne vrijeđa, ne proklinje, ne čini zlo, i ne izgovara ružne riječi.“ (Tirmizi, 1977)
„Psovanje vjernika je veliki grijeh.“
„Ljudi će najviše biti strmoglavljeni u vatru zbog onoga što izgovore svojim jezicima.“ (Tirmizi, 2616)
Zaštita od bankrota
Jednog dana Allahov Poslanik, s.a.v.s., upita ashabe, r.anhum:
„Znate li ko je muflis (bankrota)?“
Plemeniti ashabi, r.anhum, rekoše: „Po nama je muflis onaj ko ostane bez ijednog dirhema i bez ikakvog imetka.“ Na to im Allahov Poslanik, s.a.v.s., reče:
“Istinski muflis u mome ummetu je onaj ko će na Sudnji dan doći sa namazom, postom i zekatom, ali je nekoga oklevetao, nekoga potvorio, bespravno jeo tuđi imetak, prolijevao krv i udarao druge, pa će se jednome (od oštećenih) dati od njegovih dobrih djela, i drugome će se dati od njegovih dobrih dijela, a ako mu nestane dobrih djela prije nego vrati prava onih kojima je skrivio, bit će natovaren njihovim grijesima, a zatim će biti bačen u vatru.” (Muslim, 2581)
Iako su Allahove, dž.š., riječi i riječi Allahova Poslanika, s.a.v.s., svima nama očite, neki od nas ne vode dovoljno računa o riječima koje izlaze iz njihovih usta. Budući da je tako, jedan segment našeg robovanja ostaje nepotpun. Na taj način, mi svojim riječima otežavamo put postizanja potpunog imana. A svaka ružna riječ koja izađe iz naših usta narušava naš ihlas (iskrenost) i pomućuje čistoću našeg srca.
Postoje takvi ljudi koji su upotrebu ružnih riječi usvojili kao naviku. Upotreba ružnih riječi za njih je dio svakodnevnih razgovora. Oni nisu svjesni kakvu štetu nanose svojim srcima izgovarajući takve riječi. Takvo ponašanje ujedno ih udaljava od Allaha, dž.š., jer općepoznato je da rob ne može biti blizak Allahu, dž.š., sve dok čini ono čime On Uzvišeni nije zadovoljan.
Oni koji su svoje jezike navikli na ružne riječi često nemaju ružnu namjeru. Možda koriste ružne riječi kao izraz muhabeta ili kao šalu. No, ono što je zabrinjavajuće jeste to što su u navodno prijateljskim okruženjima teški izrazi i uvrede postale nešto sasvim normalno i prihvatljivo. Dakle, ono što je haram postalo je prihvatljivo, i uzima se za predmet zabave.
Ružne riječi koje udaraju na čovjekovu čednost, riječi upućene nečijoj majci ili drugim bližnjima, ruše osjećaj stida i način poimanja časti. Među ljudima koji jedni drugima upućuju ružne riječi, nema poštovanja, i odnos među njima nije istinsko prijateljstvo. Oni se sastaju radi koristi, zabave ili drugih dunjalučkih ciljeva. Zbog toga je i svakog trenutka moguće da se njihovo prijateljstvo raspadne.
Djeca nas kopiraju
Neki od onih koji koriste ružne riječi kažu: „Ja tako pričam van kuće, ali u kući pazim…“, međutim, treba znati da je takvo nešto nemoguće. Jer, riječi koje čovjek koristi, u biti su navika. Čak i ukoliko mnogo pazi, onaj ko je navikao na ružne riječi, u trenucima ljutnje ili šale zasigurno će ih izgovoriti. A kada se to desi, djeca najprije dožive veliki šok. Nakon nekog vremena, slušajući takve riječi sve češće, djeca gube poštovanje prema starijima. Tada se i ona naviknu da koriste ružne riječi i počinju svojoj braći i sestrama ili drugovima upućivati ružne riječi.
Najveći apsurd u svemu tome jeste to što roditelji, kojima je ružan govor prešao u naviku, pokušavaju djeci zabraniti takav govor. Naravno, takvo nešto je nemoguće, jer, ukoliko je nešto loše, onda to najprije moraju roditelji prestati raditi. U suprotnom, njihovo nastojanje da djeci zabrane riječi koje i sami upotrebljavaju, neće dati nikakav rezultat. Naprotiv, ta kontradiktornost koju primijete kod roditelja, još više će negativno utjecati na djecu.
Jedna od opasnosti koju zanemaruju oni koji koriste ružne izraze pred djecom, jeste to da dijete koje se navikne na upotrebu ružnih riječi ima veliku mogućnost da usvoji i druge loše navike. Jer, upotreba ružnih izraza čini da nam značenja koja oni nose postanu normalna, te se tako otvore vrata i drugih ružnih postupaka. Uz to, budući da okruženja u kojima se slobodno upotrebljavaju ružne riječi nisu okruženja lijepog ahlaka, ona istovremeno bivaju i uzrok stjecanja novih loših navika. Dakle, ružne i teške riječi ne ostaju samo riječi.
Ono što priliči vjerniku jeste da svoja usta čuva od svake vrste ružnih i teških riječi. A posebno ne priliči vjerniku da priča neumjesne priče kako bi objasnio ljudima vjerske istine, kako bi privukao njihovu pažnju ili kako bi ih nasmijao. Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., na području gdje su vladale svakojake bestidnosti, pozivao u islam, nije rekao: „Ovi ljudi su loši, navikli su na neumjesne riječi, objasnit ću im islam na taj način…“ Naprotiv, on je podigao veliku, neuništivu branu između sebe i ružnih riječi.
Kako ne bi oslabila naša srčana osjetljivost na ružan govor, kako se ne bi prekinula naša veza sa Uzvišenim Gospodarom i kako bismo sačuvali svoju iskrenost, moramo svoj jezik sačuvati od ružnih riječi. A ako smo pak navikli na ružan govor, onda se što prije trebamo pokajati i uskladiti svoje riječi i djela sa islamskim ahlakom.
