Uzvišeni Allah u Svojoj presvijetloj Knjizi, Časnom Kur’anu, kaže:
“Danas sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.” (Ma’ide, 3)
A u drugom ajetu je kazao: “A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu nastradati.” (Al-i ‘Imran, 85) Navest ćemo još jedan časni ajet koji glasi: “Allahu je prava vjera jedino – islam. A podvojili su se oni kojima je data Knjiga baš onda kada im je došlo saznanje, i to iz međusobne zavisti. A sa onima koji u Allahove riječi ne budu vjerovali Allah će se brzo obračunati.” (Al-i ‘Imran, 19)
Uzvišeni Gospodar nas je stvorio kako bismo Mu robovali, poslao nam je Svoga Poslanika, s.a.v.s., kako bi nam obznanio Pravi put i naučio nas je da hodimo putem islama kako bismo postigli vječnu sreću. Čovjek je dužan da zna svrhu svoga postojanja, odakle je došao, kamo ide, te šta se nalazi na kraju kojeg puta. Mnoga istraživanja ukazuju na to da muslimani u dva posljednja stoljeća doživljavaju veliku krizu identiteta.
U krizi identiteta nisu samo muslimani već i ostatak svijeta jer moderna materijalistička i ekspanzionistička kultura, poput smrtonosnog virusa uništva svaki drugačiji socijalni i kulturološki pravac. U to su uključene i lokalne i rasprostranjene vjere i vjerovanja. Bilo da se radi o afričkom plemenu ili o indijskoj ili kineskoj kulturi koje imaju hiljadugodišnje tradicije, niti jedna zajednica nije se uspjela suprostaviti destruktivnoj zapadnjačkoj kulturi, svaka od njih joj se pokorila i predala. Isto se desilo i sa islamskim svijetom.
Ukoliko pripadnici jedne vjere ili kulture izgube povjerenje u svoja uvjerenja i vlastite vrijednosti, ukoliko počnu vjerovati da su neka druga uvjerenja ili da je neka druga kultura, naprednija, civilizovanija, perspektivnija i tome slično, to ukazuje na činjenicu da je započeo proces pokoravanja i predaje. A nakon što započne predaja, onda postaje nevidljivo stvarno lice i karakter svijeta za kojim čeznemo, čak i kada je ono zvjersko i pljačkaško, spremno da i ogromne kontinente učini vlastitim robljem. S druge strane, ovosvjetski život i nefs, ne varaju čovjeka samo u posljednja dva stoljeća, već su uvijek bili spremni da ga okupiraju svakodnevnicom i da ga odvraćaju od krajnjih ciljeva. To je najveći čovjekov ispit.
Ustvari, čovjek je na ispitu od samog dolaska na ovaj svijet, njegov put je započeo ispitom – ispitom Ademovih, a.s., sinova, Habila i Kabila. Ipak, mi znamo da je islam u skladu sa ljudskom prirodom i da svaka tegoba ima olakšanje, njen početak i kraj su Allahova, dž.š., milost. Zbog toga, predati se Allahu, dž.š., Njegovom Resulu, s.a.v.s., i presvijetloj vjeri, u svakom dobu i u svakim uslovima je moguće i lahko. Čovjek je obdaren kabilijetom (potencijal) da bude odlučan u nijjetu i postojan na tome putu. Tokom historije, mu’mini koji su bili predani Uzvišenom Allahu, nisu se borili samo za vlastiti spas već su se borili za spas cijelog čovječanstva.
Borba za očuvanje porodice čovječanstva od stanja izlaska iz ljudskog fitreta (priroda) nalikuje na pokušaj odvraćanja od ivice litice ispod koje se nalazi šest vatrenih provalija. Tehnologija je unijela mnoga olakšanja u naše živote, izbrisala je međusobne udaljenosti i učinila nam dostupnim svaku vrstu informacije ili vijesti, međutim, ta ista tehnologija guši čovječanstvo svakojakom vrstom zapadnjačke i nevjerničke nečisti. Srca i umovi su u bunilu, čak i u islamskom svijetu tehnologija je ubacila sumnje u temeljne istine. Sve to nam ukazuje na još veću potrebu da današnji musliman iskaže svoju pokornost i predanost Allahu, dž.š., i Njegovom Poslaniku, s.a.v.s., te da na taj način najprije vlastitog nefsa uvjeri u vjerske istine, a zatim i da cijelome čovječanstvu pokaže model ponašanja koji nikada ne zastarjieva.
Naši alimi poput Hudždžetu’l-Islama, Imama Gazalija, rah., stoljećima ranije su napisali djela u svrhu predostrožnosti od kriza i dekadencija koje danas živimo. Oni su nam ponudili odbrambene mehanizme za viruse svakog vremena. Iznijeli su dokaze koji ulijevaju želju za predavanjem čistoj vjeri te su opovrgli shvatanja koja bi zbunila umove i izrodila sumnje. Teslimijjet (predanost) se ogleda u duhu, suštini i srži djelā naših alima koji su posjedovali istinsku pokornost. Ukoliko krenemo od primjera Imama Gazalija, rah., uočavamo da je on, prilikom davanja odgovora filozofima, uvijek u središte stavljao predanost vjeri. Na isti način je pristupao svima koji su se željeli raspravljati sa njim na bilo koju temu. Oni koji kritikuju vjeru i siju sjeme sumnje pod izgovorm da traže Istinu ne vole Imama Gazalija, rah., niti alime slične njemu upravo zbog te predanosti.
Nažalost, u današnjem vremenu porastao je broj onih koji zbunjuju ljude i srca bacaju u sumnju. Takvi se usuđuju da kritikuju našu časnu vjeru, islam, omalovažavajući i smatrajući nebitnim časne ajete, časne hadise, idžma’u plemenitih ashaba, r.anhum, i znanje koje su naši alimi sa iznimnim trudom sakupljali i čuvali. Uz začuđujući i nevjerovatan kibur (nadmenost) tvrde da su alimi 14. stoljeća, na čelu sa plemenitim ashabima, r.anhum, u krivu i da su oni ti koji znaju šta je ispravno. Takvi žele muslimane dovesti sukob sa vlastitom vjerom.
A alimi koje je Uzvišeni Gospodar učinio zaštitnicima vjere nisu učili niti podučavali iz želje za slavom već radi zadovoljstva Uzvišenog Allaha, kako bi ojačali svoju pokornost, a zatim kako bi imali barem malo udjela u upućivanju ljudi na Put koji vodi Džennetu. Oni su svoje živote u potunosti predali tome, postupali su prema znanju. Nisu bili od onih koji samo posjeduju znanje, već su živjeli ono što su znali. Danas, neki od alima koje je njihova sredina omalovažila i ponizila, nakon što su sakupili hadiske predaje alima iz svog rodnog kraja, otišli su u druga mjesta i pristupili medžlisima drugih učitelja, povećali su svoje znanje i svoj edeb. Na taj način i oni su postali prenosioci hadisa i proširili su svoje polje znanja. Znamo da i naši fikhski alimi žive na isti način. Oni ne posmatraju vjeru kao tematiku za razgovor i polemisanje već kao jedini put koji vodi ka zadovoljstvu Gospodara svjetova. Suština islamskih nauka, kao i središte samog islama je teslimijjet, a plodovi teslimijjeta su ihlas (iskrenost) i lijep ahlak. Vjernici koji traže iskrenost, ne mogu gledati na vjeru kao na more sumnji niti kao na materijal za raspravu ili sredstvo za postizanje ugleda.
Naše stanovište, naša težnja jeste teslimijjet, popraćen iskrenim riječima: “Čujemo i pokoravamo se.” (Bekara, 285) Ne zaboravimo da niko ne želi zastati, umiti se niti se napiti vode iz rijeke čija je voda mutna. Svi traže bistru i čistu vodu. Naša je dužnost da zaštitimo rijeku sreće koja nam je dotekla bistra i očuvana još od vremena našeg Poslanika, s.a.v.s., te da ne pridajemo nikakvu vrijednost onima koji je pokušavaju zamutiti. Također, ne zaboravimo da smo kao robovi dužni čuvati se od varanja bilo koga, ali smo isto tako dužni ne dozvoliti da budemo prevareni. Sutra, na Mahšeru, nećemo se moći opravdati niti spasiti riječima: “Slijedio sam tu i tu osobu, ona me je zavarala.”
Neka nas Uzvišeni Gospodar učini od robova koji se neće odvojiti od puta plemenitih ashaba, r.anhum, puta uleme našeg ummeta i puta Njegovih dobrih robova. Neka nas učini od onih koji korak po korak idu za tom karavanom sreće i spasa. Sa Allahovom, dž.š., podrškom i pomoći…
Časopis Semerkand, br. 106, Uvodna riječ
