Za vjernika je suština u tome da ime Uzvišenog Allaha, ajete i ljubav prema Njegovom Poslaniku, s.a.v.s., ukleše u svoje srce, te je stoga i kupovina levhi, kako bi mu bile podsjetnik na Allahove, dž.š., naredbe i na ahlak Allahova Poslanika, s.a.v.s., dozvoljena i sasvim uobičajena. Međutim, kada su u pitanju levhe, u današnjem vremenu svjedočimo određenim problemima koji tište naše duše.
U današnjem vremenu, naročito serijski proizvedene levhe i ukrasi koji su se počeli posmatrati samo kao trgovačka roba, upitni su kako po načinu proizvodnje, distribucije i prodaje tako i po svom suštinskom cilju zbog kojeg su napravljeni.
Šta trebamo učiniti?
- Trebamo nastojati da naučimo značenja levhi koje smo kupili i okačili na zid.
- Trebamo biti svjesni da je ključno da u svoje srce, a ne na zid, uklešemo ono što piše na levhama.
- Ne postoji ibadet koji se naziva stavljanje levhi na zid. Levhe su korisne ukoliko su vesila za promišljanje i zikr. Ne smijemo zaboraviti da su islamske levhe samo podsjetnici na tefekkur i zikr.
- Levhe ne trebamo stavljati na zid samo kako bi ga krasile. Dakle, ne trebamo lafzatullah i časne ajete posmatrati kao ukrase za zid.
- Ne trebamo kupovati levhe radi samopokazivanja.
- Ne trebamo stavljati levhe na mjesta gdje se ne pazi na edeb, gdje ležimo, i na mjesta koja se kose sa porukom levhe.
- Ukoliko je to moguće, levhe ne trebamo kupovati tamo gdje se proizvode bez ikakve pažnje i gdje se posmatraju samo kao trgovački proizvod.
Kroz historiju su vjernici uvijek nastojali da ustrajno čine zikr Allaha, dž.š., te da svoje živote urede u skladu sa Njegovim naredbama i zabranama. Kako bi to realizovali, sa velikim poštovanjem su prihvatali sve što je jačalo njihovu vezu sa Allahom, dž.š. Kao jedan od primjetnih i lijepih primjera takvog postupanja, možemo vidjeti levhe koje krase mesdžide, kuće i radna mjesta vjernika.
Na tim levhama, najčešće su ispisani časni ajeti, esmau ‘l-husna, ime „Allah“, čisto ime Allahova Poslanika, s.a.v.s., i druga sveta imena i riječi poput kelime-i tevhida. Islamski umjetnici su pokazali veliku posvećenost tom dijelu umjetnosti i svojim posebnim načinom klesanja i pisanja, suptilnošću izrade, i ulijevanjem edeba i muhabbeta u svaku crtu, načinili su umjetnička remek-djela.
S druge strane, u današnjem vremenu, naročito serijski proizvedene levhe i ukrasi koji su se počeli posmatrati samo kao trgovačka roba, upitni su kako po načinu proizvodnje, distribucije i prodaje tako i po svom suštinskom cilju zbog kojeg su napravljeni.
Čemu služe levhe?
Prije svega, osvrnimo se na razlog zbog kojeg su levhe stoljećima pravljene i zašto su baš one krasile mnoga mjesta, na prvom mjestu džamije.
Za one koji žele zauzdati nefs i izbjeći šejtanske zamke, u univerzumu postoji bezbroj dokaza koji ih podsjećaju na Milostivog i odvraćaju od činjenja grijeha. Ponekad ti podsjetnici bivaju jedna vrsta božanske pomoći koja dolazi onda kada osoba zapadne u teško stanje i kada je na rubu provalije.
Naprimjer, kada je Jusuf, a.s., prolazio kroz veliki ispit sa Zulejhom, Uzvišeni Hakk ga je zaštitio Svojom opomenom: „I ona je bila poželjela njega, a i on bi nju poželio da od Gospodara svoga nije opomenu ugledao – tako bi, da odvratimo od njega izdajstvo i blud, jer je on uistinu bio Naš iskreni rob.“ (Jusuf, 24)
Naši alimi su na različite načine protumačili opomenu koja se spominje u časnom ajetu. U suštini, opomena je nešto što čovjeka upozorava, i podrazumijeva sve duhovne i materijalne dokaze koji ga podsjećaju na Uzvišenog Hakka i hakikat. Tako su i mubarek imena i riječi ispisane na levhama, jedna vrsta opomene i dokaza.
Naprimjer, ukoliko je na zidu neke radnje ispisano časno ime našeg Poslanika, s.a.v.s., „el-Emin: Potpuno povjerljivi i pošteni“, zaključujemo da se vlasnik radnje tim natpisom želi podsjećati na važnost poštenog trgovanja. Ili, vjernik koji se pri ulasku u kuću susretne sa levhom na kojoj je ispisana bismilla, ući će u kuću učeći bismillu i istovremeno će se podsjetiti da u kući u koju se uđe s Allahovim, dž.š., imenom, ne može biti onoga što je suprotno Njegovome zadovoljstvu, naprimjer, ne može biti nepravde. Za one koji su u stanju sagledati stvari pogledom uzimanja pouke, iskazi i imena ispisani na levhama imaju zaštitnički utjecaj. Upravo to je cilj levhi, i tako treba biti.
Uzvišeni Hakk, u suri Zarijat, kaže: „(…) Savjet će vjernicima, doista, koristiti.“ Iako se ovdje najprije cilja na savjetovanje i podsjećanje riječima, možemo reći i da svaka druga vrsta podsjećanja i savjetovanja spada u vjernicima korsino savjetovanje. Uzmimo za primjer časni ajet ispisan na ulazu u džamije, koji glasi: „Uđite u njih sigurni, straha oslobođeni!” (Hidžr, 46) Budući da se radi o riječima koje će biti upućene Džennetlijama, one svakoga ko ulazi u džamiju podsjećaju da ulazi u prostor koji će ga dovesti do Dženneta, te ga navode da se na tom svetom mjestu koje se poredi sa Džennetom, ponaša u skladu sa edebom. Na taj način, taj natpis biva uzrokom da čovjek, iako je bio zauzet dunjalučkim poslovima, ostavi dunjaluk iza sebe i sa hudurom se usmjeri namazu i Uzvišenom Gospodaru.
Levhe u našoj kulturi
U džamijama su, opet s istim ciljem, uklesani ili na levhama ispisani, ajeti i sure iz Časnog Kur'ana. Naprimjer, sura Ihlas i Ajetu ‘l-kursija, nalaze se skoro u svakoj džamiji. Sura Ihlas obznanjuje nam da je Allah, dž.š., Jedan, da ni o čemu nije ovisan, da je sve ovisno o Njemu, da nije rodio, rođen nije, i da Mu niko ravan nije. Također, i Ajetu ‘l-kursija sadrži mnoga svojstva i imena Allaha, dž.š. Zbog toga, se mu'mini, kada god uđu u džamiju, zahvaljujući tim levhama podsjećaju na veličinu, imena i svojstva Uzvišenog Gospodara. Na taj način, vjernik stalno ispravlja svoj akaid i potvrđuje svoje vjerovanje u tevhid.
Islamska kultura, naše historijske knjige i knjige o ahlaku, indirektno podstiču na korištenje levhi. Naprimjer, prema predaji iz knjiga o životima vjerovjesnikā, a.s., nakon što je Adem, a.s., spušten na Zemlju, tražio je od Uzvišenog Hakka da mu oprosti za hatar poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Uzvišeni Allah ga je tada upitao: „Kako ti znaš za Muhammeda?“, a Adem, a.s., je odgovorio da je iznad džennetske kapije vidio natpis „La ilahe illallah Muhammedu ‘r-resulullah“.
Ta predaja koju smo bezbroj puta čuli u okviru naše tradicije sohbeta, naglašava visoki položaj našeg Poslanika, s.a.v.s., kod Uzvišenog Hakka, ali istovremeno ukazuje i na korisnost i veliku vrijednost takvih levhi. Jer, tevba Adema, a.s., primljena je nakon što se na taj način obratio Uzvišenom Hakku.
Prenosi se da je jedan od velikana na putu zuhda, veliki sufija, Bišr el-Hafi, k.s., počašćen Uputom i visokim stepenom posredstvom bismille koja je bila ispisana na papiriću. Kako se prenosi, kada se Bišr u pijanom stanju vraćao kući, na putu je ugledao paprić na kojem je bila ispisana bismila. Nije mogao dozvoliti da Allahovo, dž.š., ime bude na putu i da se gazi po njemu, pa je podigao papirić, poljubio ga, očistio i namirisao. Te noći, jedan dobri rob usni da treba pronaći Bišra i reći mu sljedeće: „Ti si Moje ime očistio i Mi smo tebe očistili. Ti si Moje ime uzvisio, i Mi smo tebe uzvisili. Ti si Moje ime namirisao, i Mi smo tebe učinili mirisnim. Kunem se Svojim izetom da ću tvoje ime, i na dunjaluku i na Ahiretu, učiniti čistim i lijepim.“
Taj zat pronađe Bišra, ispriča mu svoj san i Bišr učini tevbu, te se u potpunosti posveti znanju i zikru. Za kratko vrijeme postigao je takva duhovna stanja, da su do kraja njegovog života, i narod i velikani, natojali uzeti udio sa njegove sofre mudrosti. Tako je Bišr el-Hafi, k.s., zbog počasti koju je ukazao papiriću na kojem je bila ispisana bismilla, postao veliki evlija koji će do Sudnjeg dana, živjeti u predajama i savjetima i čije će se ime spominjati.
Uzrok poštovanja
Kao rezultat velikog zalaganja za vjeru i ljubavi prema Gospodaru, naši preci su pridavali veliki značaj umjetnosti kaligrafije. Ukrašavali su različite prostore svojom kaligrafijom i levhama koje su spomenici muhabbeta i prefinjenosti. Naravno, dok su to radili, postupali su s krajnjim poštovanjem. Postojali su tačno određeni edebi koje su pomno primjenivali prije početka izrade i u toku izrade levhi. U knjigama koje govore o tome, taj edeb je opširno opisan. Svjesni smo da se u današnjoj serijskoj proizvodnji levhi, najprije narušava edeb i poštovanje. Možda današnje levhe i nemaju utjecaja na čovjeka upravo zbog manjka poštovanja spram časnih ajeta i mubarek imena ispisanih na njima, počev od proizvodnje, pa sve do distribucije i prodaje.
Zasigurno, poštovanje prema levhama na kojima su ispisani časni ajeti i sveta imena nije neosnovano. Jedno od imena Uzvišenog Allaha je „el-Kuddus.“ Dakle, onako kako je zat Uzvišenog Stvoritelja svet, tako su Njegovo ime Allah i druga lijepa imena, također sveti. Zbog veze sa Allahom, dž.š., sveti su i Njegove knjige, ajeti, vjerovjesnici i dobri robovi. Zbog toga se levhe na kojima su ispisani lafzatullah, Esmau ‘l-husna, časni ajeti i imena Allahova Poslanika, s.a.v.s., drže na najbitnijim mjestima u džamijama i drugim građevinama.
Iskazivanje ljubavi i poštovanja prema Allahovim, dž.š., ajetima, imenima, Njegovom Poslaniku, s.a.v.s., i ashabima, r.anhum, znači voljeti radi Allaha, dž.š. Ta ljubav i poštovanje zasigurno neće ostati neuzvraćeni. Predaja o Bišru el-Hafiju, k.s., je lijep primjer toga. Jedan od osmanskih historičara, Mehmed Nešri, u svome djelu „Džihannuma“, daje zadivljujući primjer o poštovanju spram svetinja koje su iskazivali Osmanlije. Poštovanje Osman-gazije prema Časnom Mushafu, o kojem govori sljedeći primjer, u potpunosti je djelo srca i vjerovatno je upravo takvo postupanje definicija potpunosti edeba:
Jedne večeri, Osman-gazija je bio gost u kući šejha Edebalija. U sobi u kojoj je boravio, na zidu je bio okačen Časni Mushaf. Nakon što su se svi ukućani povukli u svoje sobe, Osman-gazija uze abdest, okrenu se prema Časnom Mushafu i tako cijelu noć provede skrštenih ruku, u skrušenosti i huduru. U jednom trenutku, između jave i sna, vidje kako se iz prsa šejha Edebalija rodio mjesec, a zatim kako iz njegovog stomaka izlazi veliko drvo koje prekriva cijeli svijet. U njegovoj sjenci bijaše mnoge grane, a ispod njega su tekle rijeke i bile su okupljene gomile ljudi.
Nakon što je Osman-gazija svoj san ispričao šejhu Edebaliju, k.s., on mu reče: „Radosna vijest tebi! Uzvišeni Hakk će tebi i tvojim evladima podariti sultanat. Cijeli svijet će biti pod zaštitom tvojih evlada. A moja kćerka Mal Hatun će biti tvoja supruga.“ Arifi rekoše da je šestovjekovna vladavina Osmanskog Carstva odraz bereketa zbog poštovanja koje je Osman-gazjija pokazao prema Časnom Kur'anu.
Levhe u današnjem vremenu
Za vjernika je suština u tome da ime Uzvišenog Allaha, ajete i ljubav prema Njegovom Poslaniku, s.a.v.s., ukleše u svoje srce, te je stoga i kupovina levhi, kako bi mu bile podsjetnik na Allahove, dž.š., naredbe i na ahlak Allahova Poslanika, s.a.v.s., dozvoljena i sasvim uobičajena. Ali, treba znati da će levhe imati pozitivan utjecaj na čovjeka samo u onoj mjeri u kojoj su rađene sa edebom.
Međutim, kada su u pitanju levhe, u današnjem vremenu svjedočimo određenim problemima koji tište naše duše. Levhe su postale dio industrijske proizvodnje. Firme koje prate potražnju muslimana, bez ikakve prefinjenosti i osjećaja, počev od proizvodnje pa do distribucije i prodaje, u potpunosti rade zarad trgovačke dobiti. A budući da je nijet od ključne važnosti u svakome poslu, onda se nameće zaključak da je to možda danas i najveći problem kada su u pitanju levhe.
Samo jedan odraz tog nepoštovanja jeste činjenica da u štamparijama levhe završavaju pod nogama, bacaju se u smeće ili se pak drže na istom mjestu sa najsramnijim slikama. S druge strane, levhe obješene na zidovima kuća i poslovnih prostora samo kao ukrasi, ili levhe koje vise na zidovima lokala u kojima se ljudi bave haram-poslovima, ili levhe sa časnim ajetima koje „krase“ spavaće sobe, jasno nam govore da smo otišli u potpuno krivom smjeru.
Da zaključimo, levhe su lijepi podsjetnici i vesile (sredstvo) uzimanja pouke i buđenja iz nemara. Međutim, od krajnje je važnosti pokazati potrebno poštovanje i pažnju spram levhi i ne posmatrati ih samo kao ukras ili trgovačku robu, već uzimati u obzir i sadržinu onoga što piše.
Časopis Semerkand, br. 115, Vjera i život
