Jedan od velikih tesavvufskih alima iz 18. stoljeća, Ahmed Ibn ‘Adžibe el-Haseni, k.s., u svome djelu El-Futuhatu ‘l-Ilahijje, kazuje sljedeće:
Muslimani se dijele na tri grupe: alimi, abidi (pobožnjaci) i arifi (Allahovi, dž.š., dostovi – evlije). Svaki od njih uzeo je dio miraza Allahova Poslanika, s.a.v.s.
Miraz alima ogleda se u učenju riječi Allahova Poslanika, s.a.v.s., i podučavanju drugih ljudi. Naravno, to je uvjetovano iskrenošću, u suprotnome, osoba ne može biti nasljednjik Allahova Poslanika, s.a.v.s., jer djela bez iskrenosti su poput tijela bez duše.
Miraz ābidā koji su se predali ibadetu, je u dobrovoljnom postu, mudžahedi i noćnim namazima Allahova Poslanika, s.a.v.s. On, s.a.v.s., je znao toliko dugo klanjati noćni namaz da bi mu noge oticale, i mnogo je postio dobrovoljni post. Ali, isto tako, bilo je i dana kada nije postio.
Kada su u pitanju arifi, oni su nasljednici Allahova Poslanika, s.a.v.s., u svemu navedenome. Arif najprije stječe znanje koje mu je potrebno. Potom se određenoj vrsti znanja posveti više u odnosu na ostalo znanje, a zatim se na najljepši način usmjeri činjenju djelā. Uz sve to, arifi su još naslijedili i lijepi ahlak Allahova Poslanika, s.a.v.s. Taj ahlak podrazumijeva zuhd (isposništvo), vera’, strah od Allaha, dž.š., nadu, strpljenje, blagost, darežljivost, hrabrost, poniznost, zadovoljstvo sa malo, ljubav prema Allahu, dž.š., mudrost i još mnoge osobine. Zbog toga je Sehl bin Abdullah et-Tusteri, k.s., rekao:
„Arif je osoba koja je očistila srce od nečistih i zamršenih poslova, pa je ono zauzeto promišljanjem. Arifi su svoja srca udaljili od ljudi i usmjerili ka Allahu, dž.š. U njihovm očima istu vrijednost imaju blago i suha zemlja.“
Ne zaboravimo ni ovo: Uzvišeni Allah je Svome Resulu, s.a.v.s., podario takve blagodati da niko ne može imati udjela u njima. On je posjedovao veliku snagu u fizičkom i duhovnom smislu. Onaj ko bi gledao njega kako čini ibadet, shvatio bi da nije sposoban da čini ibadet na takav način. Onaj ko bi vidio njegov ahlak, vidio bi nedostižne ljepote. Onaj ko bi vidio njegovu mudrost, shavtio bi da mu se u tome niko ne može približiti. Ukratko, Allahov Poslanik, s.a.v.s., bio je na stepenu koji se ne može dostići niti čiji se hakikat (istina) može spoznati.
Šejh-Abdusselam bin Mešiš, k.s., jednom prilikom je rekao: „Istina je da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., dostigao tako visoke stepene i da je znanje ljudi toliko ograničeno, da su svi ljudi ostali nemoćni u pokušaju da ga istinski razumiju. Niko od onih prije nas i onih poslije nas, nije ga mogao istinski pojmiti.“
Sve ono što su alimi, abidi i sufije postigli od znanja, djelā i lijepog ahlaka Allahova Poslanika, s.a.v.s., samo je kapljica u moru. Imam Busiri, rah., u kasidi el-Burde, pohvalio je Allahova Poslanika, s.a.v.s., riječima:
„Svi vjerovjesnici žude da uzmu samo šaku znanja iz mora znanja Allahova Poslanika, s.a.v.s., ili da ih dotakne barem dio njegova fejza koji se spušta poput kiše. Pored njega, njihovo znanje je poput tačke, njihova mudrost je poput kapljice u moru.“
Časopis Semerkand, br. 111, Mudrost
