Kako je moguće da onaj ko je na dunjaluku bio nemaran spram Allaha, dž.š., ko je utonuo u grijehe i živio u haramu, ko nije navikao ni srce ni jezik na spominjanje Uzvišenog Allaha, u posljednjoj minuti izgovori kelime-i šehadet?!
Trebamo dobro paziti s kakvim ljudima i na kakvim mjestima provodimo vrijeme. Čovjek se treba truditi da provodi vrijeme na mjestima i u stanjima u kakvim bi volio da preseli.
Posljednja minuta… Rastanak od dunjaluka i odlazak na Ahiret. Opraštanje od ljudi i sastajanje sa Uzvišenim Gospodarom. Posljednja stranica našeg života. Posljednja borba sa nefsom i šejtanom. Posljednji trenutak, posljednji izdah, posljednja riječ… Sve to se dešava u posljednjoj minuti.
Azrail, a.s., je došao da uzme naš ruh, a prokleti šejtan da ukrade iman. To je posljednja minuta u kojoj postaje jasno ko je crna, a ko svijetla lica, minuta koja se samo jednom događa i za koju ne postoji popravni. Ta posljednja minuta je posljednja scena ovosvjetske predstave našeg života.
Budući da se ovosvjetski život vrjednuje prema posljednjem trenutku, shodno časnim hadisima koji glase: „Kome posljednje riječi budu ‘la ilahe illallah’, ući će u Džennet.“ (Ebu Davud, Dženaiz, 16) i „Djela se vrjednuju po njihovom kraju.“, u tom trenutku najbitnije je kakvo će biti stanje našeg srca, koje će biti posljednje izgovorene riječi, šta će meleki pisari posljednje upisati u našu knjigu djela.
Najkritičnija tačka života
Posljednja minuta je najvrjedniji trenutak u čovjekovom životu. Štaviše, ukoliko smrt ne bi došla iznenada i ukoliko bi rob osjetio njen dolazak, šta sve ne bi stalo u tu posljednju minutu: uzimanje abdesta, opraštanje od bližnjih, pisanje testamenta, savjetovanje voljenih, traženje halala, vraćanje dugova, udjeljivanje sadake, činjenje dobročinstva… U tim posljednjim trenucima, vjernici traže šefa'at Allahova Poslanika, s.a.v.s., sjećaju se Allahovih, dž.š., dostova, nastoje biti što dalje od nemara i razmišljati o susretu sa Allahom, dž.š., učiti ili slušati učenje Časnog Kur'ana, činiti dovu, kajati se za grijehe i činiti tevbu, činiti zikr, izgovarati kelime-i tevhid ili šehadet…
U biti, čovjek je tada zabrinut jer odlazi u sasvim drugačiji svijet. Posljednja minuta je vrijeme rastanka od ovog svijeta na koji je čovjek navikao, vrijeme prekidanja veze sa svima i sa svime. Čovjek napušta sve osim Allaha, dž.š. Neki osjećaju tugu zbog rastanka sa dunjalukom, a neki doživljavaju radost zbog susreta sa Gospodarom svjetova.
Bolovi novog rađanja
Smrt, u suštini predstavlja porođajne bolove na putu rađanja, na putu odlaska na drugi svijet. Onako kako ne dolazimo na lahak način iz majčine maternice na ovaj svijet, tako ni ne prelazimo lahko sa ovog svijeta na Ahiret. Jedan dio tegoba u tim trenucima objašnjava se na sljedeći način:
Duša počinje izlaziti iz svake čovjekove čelije počevši od ruku i vrhova nožnih prstiju. „Pazi! Kada duša dopre do ključnih kosti, i vikne se: ‘Ima li vidara?’, i on se uvjeri da je to čas rastanka i noga se uz nogu savije, toga dana će Gospodaru tvome priveden biti.“ (Kijame, 26-30); „A zašto vi kad duša do guše dopre, i kad vi budete tada gledali, a Mi smo mu bliži od vas, ali vi ne vidite, zašto je onda kad niste u tuđoj vlasti ne povratite, ako istinu govorite?“ (Vaki'a, 83-87)
U tim trenucima kada se duša i tijelo počnu odvajati jedno od drugog, tada počinje put bez povratka. Noge se savijaju i biva jasno da je došlo vrijeme rastanka. U tim trenucima koža se ježi i tijelo preznojava. Žeđ postaje neizdrživa. Otežano je disanje, lice blijedi. Tada najbliže Biće biva samo Gospodar svjetova, naš Vlasnik, Allah, dž.š.
„Smrtne muke će zbilja doći – to je nešto od čega ne možeš pobjeći.“ (Kaf, 19); „Reci: ‘Smrt od koje bježite zaista će vas stići. Zatim ćete Onome Koji poznaje i nevidljivi i vidljivi svijet vraćeni biti i On će vas o onome što ste radili obavijestiti.’“ (Džuma, 8); „Svako živo biće će smrt okusiti, i Nama ćete se poslije vratiti.“ (‘Ankebut, 57)
Koliko god da čovjek bježi, smrt će ga sigurno stići. A kada nastupi smrtna agonija, ljudi oko njega samo posmatraju, nemoćno plaču i ispraćaju ga na Vječni svijet. „Reci: ‘Melek smrti, koji vam je za to određen, duše će vam uzeti, a poslije ćete se Gospodaru svome vratiti.’“ (Sedžda, 11); „…A kad nekome od vas smrt dođe, izaslanici Naši mu, bez oklijevanja, dušu uzmu.“ (En'am, 61) U tom trenutku, Azrail, a.s., i drugi meleki su na zadatku. Ukoliko Uzvišeni Allah želi, uz čovjeka budu njegovi dobri prijatelji, porodica i rodbina.
U posljednjim minutama života, prokleti šejtan također se pokušava približiti kako bi odigrao svoju posljednju igru. Međutim, kada ugleda nur onih koji su bili ustrajni u zikru, on bježi. Na taj način, čovjeku biva olakšano ispuštanje duše sa imanom. Naposlijetku, prestaje kucati srce i čovjek ispušta posljednji dah. Kada odzvoni zvono za kraj ovosvjestkog ispita Allahovih, dž.š., dobrih robova, Azrail, a.s., lahko obavi svoj posao. Putnik za Ahiret jasno shvata da se približio Allahu, dž.š., podižu se ovosvjetske perde i otvaraju se novi horizonti. U posljenjim minutama, takav rob doživljava najljepše prizore.
Najveća vijest
Često vidimo da se važne vijesti šire pod nazivom „posljednja minuta“. Većina ljudi često biva svjedok nečijoj posljednjoj minuti, ali zaboravlja na svoju posljednju minutu. Ko još razmišlja kakva će biti njegova posljednja minuta? Međutim, svako ko ima pameti trebao bi sebi postaviti to pitanje i pripremiti se za svoju posljednju minutu. Kako bismo se spasili nemara spram smrti, trebali bismo često posjećivati bolesnike, prisustvovati dženazama i posjećivati mezarja. Trebamo razmišljati o smrti tako što ćemo zamisliti da smo mi bolesnik kojeg smo posjetili, da smo mi na tabutu dženaze kojoj prisustvujemo i da mi ležimo u kaburu umjesto onoga kome se dženaza klanjala.
Kada dođe naredba Uzvišenog Gospodara, kada naš put dođe do svog kraja i kada doživimo posljednju minutu, iako je tijelo još uvijek na dunjaluku, duša prekida veze s njim. Tada nastaje mali kijamet. Vrijeme se završava, životu dolazi kraj. Čovjek na dunjaluku ostavlja svog supružnika, djecu, porodicu, imetak. U njegovim rukama ne ostaje ništa od ovosvjetskih dobara i on se seli iz svoje kuće na mezarje. Tijelo o kojem smo pomno brinuli, odlazi pod zemlju. Sada više ne ležimo u krevetu, već u zemlji. Mijenjaju se komšije, prijatelji, okruženje, ukratko, sa smrću se ruši jedan svijet i nastaje novi.
Čovjek se treba probuditi iz nemara zikrom, prije nego što ga smrt probudi. Budući da ne zna kada i kako će ga zadesiti smrt, u svakom trenutku treba biti spreman za nju i često treba činiti rabitu smrti. Na taj način najbolje će se pripremiti za posljednju minutu. Čovjek treba svaki trenutak živjeti sa sviješću da baš taj trenutak može biti posljednji. Jedino tako može spoznati prolaznost dunjaluka. A oni koji se često prisjećaju smrti, oni se trude da njihov posljednji trenutak protekne sa imanom.
Onako kako Allah, dž.š., ne zaboravlja čovjeka, ako čovjek zaboravi na Njega Uzvišenog, tako ni smrt neće zaboraviti čovjeka ako on zaboravi na nju. Onako kako smo dočekani sa ezanom i proučenim ikametom, tako ćemo biti i ispraćeni sa klanjanom dženazom. Oni koji nisu zaboravili na smrt i koji su uspjeli „umrijeti prije smrti“, u posljenjoj minuti neće biti izgubljeni i nespremni.
Kakav život, takva i smrt
Ukoliko čovjek posljednje trenutke želi provesti u Allahovom, dž.š., zadovoljstvu, onda treba provoditi vrijeme na mjestima kojima je Allah, dž.š., zadovoljan i činiti djela kojima je On Uzvišeni zadovoljan. Kada će edžel doći, kako i gdje će proteći posljednja minuta? Čovjek može doživjeti posljednju minutu tokom dana ili noći, na nogama ili ležeći, u kući ili van kuće, u automobilu, na brodu ili u avionu, na poslu, na mjestu za zabavu, u tržnom centru itd…
Kako i gdje ćemo proživjeti posljednje trenutke? Može se desiti zemljotres ili neka druga katastrofa, možemo doživjeti srčani udar ili nas može pogoditi metak, sve je to moguće. Život može okončati u bolnici, u bolovima ili pak u saobraćajnoj nesreći. Možemo preseliti kao šehid, ili nas može iznenada zadesiti teška bolest poput karcinoma. A možda preselimo na operacionom stolu. Može se desiti i da ispustimo dušu u džamiji, na namazau, dok činimo zikr ili učimo Časni Kur'an…
Ukratko, kada dođe smrt, čovjek je ili u stanju pokornosti ili u stanju nepokornosti. Možda se u tim trenucima zabavlja i griješi, a možda je zauzet ibadetom i činjenjem dobra… Časni hadis koji glasi „Kako živiš tako ćeš umrijeti“, ukazuje na to da će čovjek vjerovatno preseliti shodno načinu svog života. To znači da trebamo dobro paziti s kakvim ljudima i na kakvim mjestima provodimo vrijeme. Čovjek se treba truditi da provodi vrijeme na mjestima i u stanjima u kakvim bi volio da preseli.
Kraj ljudskog života je poput kraja filma. Svi s uzbuđenjem očekuju kakav će biti završetak. A film se završava ili lijepo ili ružno… Kraj filma je pun iznenađenja. Posljednja minuta čovjekovog života je najbitnija minuta. Ukoliko i u tim posljednjim trenucima, čovjek sačuva iman i preseli kao vjernik, on će otići u Džennet. Ukoliko svoje posljednje trenutke bude proveo u ibadetu, nadati se je da će ih Uzvišeni Allah primiti.
Smrt dobrih robova
Već pri ispuštanju duše, loš čovjek se susreće sa azabom, a onoga koji je dobar, dočekuje radosna vijest meleka. Oni koji su provodili vrijeme na zabranjenim mjestima i živjeli kao griješnici uz velike muke će ispustiti dušu. A oni koji su živjeli u skaldu sa islamom, Časnim Kur'anom i Sunnetom, i koji posljednje trenutke provedu čineći tevbu i izgovarajući kelime-i šehadet, ispustit će dušu s lahkoćom. Uzvišeni Gospodar u 102. ajetu sure Al-i ‘Imran naređuje: „O vjernici, bojte se Allaha onako kako se treba bojati i umirite samo kao muslimani!“ Najvažniji cilj na dunjaluku je nastojati živjeti i umrijeti kao musliman, te biti na siratu ‘l-mustekimu. Oni koji su poput našeg Poslanika, s.a.v.s., govorili da idu „Uzvišenom Dostu“ i na taj način umirali, vjernici koji smrt smatraju susretom sa Uzvišenim Gospodarom, šehidi, siddici, muttekije, dobri robovi i evlije, jesu oni kojima će meleki uzeti duše nazivajući im selam i donoseći im radosnu vijest: „Uđite u Džennet zbog onoga što ste činili.“
U Časnom Kur'anu o smrti dobrih robova navodi se sljedeće:
„One kojima će meleki duše uzeti – a oni čisti, i kojima će govoriti: ‘Mir vama! Uđite u Džennet zbog onoga što ste činili!’” (Nahl, 32)
„Onima koji govore: ‘Gospodar naš je Allah’ – pa poslije ostanu pri tome – dolaze meleki: ‘Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se Džennetu koji vam je obećan. Mi smo zaštitnici vaši u životu na ovome svijetu, a i na onome; u njemu ćete imati sve ono što duše vaše zažele, i što god zatražite – imaćete, bićete počašćeni od Onoga Koji prašta i Koji je milostiv.’” (Fussilet, 30-32)
Iz skorije prošlosti prenosi se sljedeći događaj:
Jedan naš hodža je zajedno sa svojim prijateljima otišao u posjetu jednom bogobojaznom dervišu, zakiru, koji je ležao na samrti. Nazvali su mu selam, poželjeli ozdravljenje i činili dovu za njega, želeći da ga utješe. On im se najprije zahvalio što su došli, a potom se počeo zahvaljivati na svome stanju: „Hvala Allahu, supruga i djeca me hrane, prijatelji mi dolaze u posjetu, šta još da tražim?“ Potom je tražio od njih da se ne rastužuju zbog njega.
Taj dobri dedo, koji je jedva govorio, proživljavao je svoje posljednje minute. Mjesecima je ležao u postelji, a sada se posljednji put uspravio, i kao da je ugledao meleke nosioce radosnih vijesti spomenute u ajetu, pokazujući im mjesto pozva ih riječima: „Bujrum, bujrum!“ Nakon toga ponovo je legao na svoj krevet, izgovorio kelime-i šehadet i ispustio dušu.
Okončao je život sa osmijehom, sa šehadetom, govoreći melekima ili nekim drugim posebnim gostima „Bujrum“. To je posljednja minuta vjernika, opisana u ajetu, kakva se može poželjeti.
Posljednja minuta ima veze i sa prethodnim i sa budućim životom. Onoga čija posljednja minuta prođe u dobru, čeka Džennet i u kaburu i na Ahiretu.
Poricatelji, nepokorni i oholi
Kao što se jasno razumije iz ajeta, smrt ljudi je različita. Posljednji trenuci vjernika su jedno, a posljednji trenuci nevjernika nešto sasvim drugo… Posljednja minuta griješnika nije ista kao posljednja minuta dobrog Allahovog, dž.š., roba. Pogledajmo kako izgleda posljednja minuta poricateljā i griješnikā:
Posljednja minuta poricateljā i griješnikā je veoma tegobna. Sada kada je isteklo vrijeme dato im da uzvjeruju i čine ibadet, kada su se osvjedočili u Ahiret i gajb (nevidljivo), kada je isteklo vrijeme za tevbu, shvataju da je kasno za sve i poginju glavu pred Allahovom, dž.š., presudom. Sada se susreću sa onim što su zaslužili svojim djelima.
Uzvišeni Gospodar kaže:
„…Kojima su meleki dušu uzeli u času kad su nevjernici bili. I oni će se pokoriti i reći: ‘Mi nismo nikakvo zlo činili!’ – ‘Jeste, Allah, doista, dobro zna ono što ste radili, zato ulazite na kapije Džehennema, u njemu ćete vječno ostati!’ O kako će prebivalište onih koji su se oholili – grozno biti!“ (Nahl, 28-29)
„A da si samo vidio kad su meleki nevjernicima duše uzimali i po licima ih njihovim i straga udarali: ‘Iskusite patnju u ognju. To je za ono što ste rukama svojim pripremili, jer Allah nije nepravedan robovima Svojim!’“ (Anfal, 50-51)
Oni čiji kraj bude ružan poput kraja Ebu Džehla i faraona, takvi se i na dunjaluku spominju po zlu, a upropastili su i svoj Ahiret.
Kako je moguće da onaj ko je na dunjaluku bio nemaran spram Allaha, dž.š., ko je utonuo u grijehe i živio u haramu, ko nije navikao ni srce ni jezik na spominjanje Uzvišenog Allaha, u posljednjoj minuti izgovori kelime-i šehadet?! Svi smo čuli za ljude koji su preselili buncajući o stvarima kojima su posvetili svoje živote i za koje su vezali svoja srca. To njihovo stanje treba nam biti pouka, trebamo prekontrolisati za šta smo vezali svoja srca i usmjeriti ih ka Allahu, dž.š. Trebamo se okrenuti Allahovoj Knjizi i salih (dobri) robovima, te tako popraviti svoja stanja. To je ono što priliči pametnom čovjeku.
Sa dovom da nas Uzvišeni Allah sačuva od lošega kraja, da učini naša lica svijetlim u posljednjim trenucima, da nas učini od onih koji će u posljednjim trenucima biti obradovani Džennetom, i koji će svoju dušu predati sa imanom…
Časopis Semerkand, br. 111, Vjera i život
