„Zašto se oni ne pokaju Allahu i ne zamole oprost od Njega, ta Allah prašta i samilostan je.“ (Ma'ide, 74)
Što je rob bliže svome Gospodaru, to je svjesniji Njegove Veličine. A ta svjesnost vodi ga ka spoznaji vlastite nemoći i slabosti, što ga opet navodi na činjenje tevbe.
Kako bi tevba bila primljena, kako bi njen utjecaj na roba bio trajan i kako bi se ispravile učinjene greške, čovjek treba ustrajati sa činjenjem dobrih djela, i treba tražiti od Allaha, dž.š., da popravi njegovo stanje.
Uzvišeni Allah Koji je stvorio život i smrt kako bi iskušao ko će bolje postupati, poslao je ljude na Zemlju i podržao ih vjerovjesnicima. U skladu s tim dunjalučkim ispitom za ljude, šejtanu je dao rok do Sudnjeg dana. Međutim, On Uzvišeni upozorava na Džehennem one koji budu slijedili šejtana, te obznanjuje radosnu vijest onima koji budu pokorni Njegovim vjerovjesnicima, a.s.
Ipak, čovjek koji vjeruje u Allaha, dž.š., i Njegova Poslanika, s.a.v.s., ponekad zapadne u gaflet (nemar) i dopusti da ga savlada njegov nefs. Čovjek se ne može u potpunosti sačuvati od šejtanskih zamki, i dešava se da da posklizne. Grijesi koje počini ranjavaju njegovo srce, a njegov ruh biva povrijeđen.
Međutim, to nije kraj. Rob tada uočava svoju grešku, njegovo srce obuzima vatra kajanja, te se vraća svome Gospodaru, tražeći oprost od Njega. On daje riječ da više neće činiti taj grijeh. Upravo taj povratak, traženje oprosta uz priznavanje vlastite manjkavosti i nemoći, naziva se tevbom. Tevba je kapija milosti koja ostaje otvorena do posljednjeg daha. Čovjek se do posljednjeg trenutka ne treba odvajati sa praga te kapije.
Prvo djelo na Zemlji
U biti, čovjekova avantura na Zemlji započela je tevbom. Uzvišeni Allah nas u Časnom Kur'anu na sljedeći način obavještava o traženju oprosta Adema, a.s., i njegove supruge, naše majke, hazreti Have:
„‘Gospodaru naš’- rekoše oni – ‘sami smo sebi krivi, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni.’“ (A'raf, 23)
U tom smislu, možemo reći da je tevba prvo čovjekovo djelo na Zemlji. Čovjek koji posjeduje sklonost za činjenje zla i činjenje dobra, tevbom očituje svoje ljudsko porijeklo, a ustrajavajući u griješenju i ne čineći tevbu ističe šejtanska svojstva.
Šta se traži od čovjeka? Naravno, traži se da bude što dalje od grijeha, odnosno da se nakon učinjenog grijeha odmah pokaje. A iskrena tevba u potpunosti briše grijehe. O tome nas je obavijestio Allahov Poslanik, s.a.v.s.:
„Svaki čovjek može učiniti grijeh. A najbolji od grješnika su oni koji se kaju.“ (Ibn Madže, Zuhd, 30)
„Onaj ko se pokaje za grijehe, je poput onoga ko nikada nije učinio grijeh.“ (Tirmizi, Kijamet, 49)
Nakon što su se plemeniti ashabi, r.anhum, požalili Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., da nakon što se udalje od njega ne mogu sačuvati stanje muhabeta koje osjete uz njega, on, s.a.v.s., im je rekao:
„Kada biste mogli, nakon što se rastanete od mene, sačuvati stanje koje imate dok ste uz mene, meleki bi vas posjećivali. Kada vi ne biste griješili, Uzvišeni Allah bi stvorio drugi narod koji bi griješio, pa bi im opraštao.“ (Muslim, Tevbe, 9-11)
Iz posljednjeg hadisa vidimo koliku vrijednost kod Uzvišenog Allaha ima tevba. Te riječi Allahova Miljenika, s.a.v.s., istovremeno nam ukazuju na to da je Allah, dž.š., el-Gaffar i et-Tevvab, kao i na to da ljudi mogu posrnuti u grijehe, ali da će im On Uzvišeni opraštati sve dok budu činili tevbu. A Uzvišeni Allah u Časnom Kur'anu sve vjernike poziva da čine tevbu, kako bi postigli ovosvjestku i ahiretsku sreću:
„I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite.“ (Nur, 31)
Kada učiniti tevbu?
Tevba nije djelo koje se čini samo nakon učinjenog grijeha. Svakako da je tevba potrebna nakon učinjenog grijeha, međutim, osim toga, treba znati da je tevba veza između roba i Rabba. Što je rob bliže svome Gospodaru, to je svjesniji Njegove Veličine. A ta svjesnost vodi ga ka spoznaji vlastite nemoći i slabosti, što ga opet navodi na činjenje tevbe. Zbog toga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Tako mi Allaha, ja dnevno više od sedamdeset puta tražim oprost od Allaha, dž.š., i više od sedamdeset puta činim tevbu.“ (Buhari, Deavat, 3)
Tevba je istovremeno i djelo koje privlači Allahovu, dž.š., ljubav i naklonost. O tome koliko se Uzvišeni Gospodar raduje tevbi Svoga roba, govori nam sljedeći hadis Allahova Poslanika, s.a.v.s.:
„Zamislite čovjeka koji putuje sam opasnim putevima, na devi koja nosi njegovu hranu i piće. Zatim zastane na nekom mjestu da se odmori, pa zaspe. A kada se probudi, vidi da nema njegove deve. Dugo je traži, ali je ne uspijeva pronaći. Nakon što izgubi svaku nadu da će je pronaći, legne u hladu nekog drveta, a zatim se odjedanput probudi i ugleda svoju devu. Toliko se obraduje da umjesto da kaže: ‘Allahu moj! Ti si moj Gospodar, a ja sam Tvoj rob!’, on kaže: ‘Ti si moj rob, a ja sam Tvoj gospodar!’ Allahova radost kada rob učini tevbu veća je od radosti tog čovjeka.“ (Muslim, tevbe, 7)
Kako da tevba bude primljena?
Učenjaci su obznanili da postoji nekoliko uvjeta da bi tevba bila primljena kod Allaha, dž.š., i da bi njen utjecaj na roba bio trajan. Ti uvjeti su:
- iskreno kajanje / nedamet
- ostavljanje grijeha, nevraćanje istima
- činjenje dobrih djela.
Prema riječima Allahova Poslanika, s.a.v.s., sām osjećaj kajanja je ustvari tevba. (Ibn Madže, Zuhd, 30) Zahvaljujući osjećaju kajanja osoba ostavlja grijeh i odlučuje da ga više neće činiti. U časnim ajetima Uzvišeni Allah nam govori o nagradi koja čeka one koji pokažu odlučnost u tevbi i ne vrate se ponovnom griješenju:
„I za one koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole – a ko će oprostiti grijehe ako ne Allah? – i koji svjesno u grijehu ne ustraju. Njih čeka nagrada – oprost od Gospodara njihova i džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, u kojima će vječno ostati, a divne li nagrade za one koji budu tako postupili!“ (Al-i ‘Imran, 135-136)
Ako se rob, ipak, ponovo vrati istom grijehu, potrebno je da ponovo osjeti pokajanje i učini tevbu, te čvrsto odluči da više neće činiti taj grijeh. A Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao:
„Onaj ko traži oprost, čak i da sedamdeset puta dnevno ponovi isti grijeh, ne smatra se da je od onih koji ustrajavaju u grijehu.“ (Ebu Davud, Vitr, 26)
Kako bi tevba bila primljena, kako bi njen utjecaj na roba bio trajan i kako bi se ispravile učinjene greške, čovjek treba ustrajati sa činjenjem dobrih djela, i treba tražiti od Allaha, dž.š., da popravi njegovo stanje. A On Uzvišeni je rekao:
„Ja ću sigurno oprostiti onome koji se pokaje i uzvjeruje i dobra djela čini, i koji zatim na Pravome putu istraje.” (Taha, 82)
„A onome ko se poslije nedjela svoga pokaje i popravi se – Allah će, sigurno, oprostiti. Allah doista prašta i samilostan je.“ (Ma'ide, 39)
Nasuh tevba
Kako bi tevba bila dostojna da bude primljena, postoji još jedan temeljni uvjet koji obuhvata sve prethodno spomenute, a to je da bude potpuno iskrena, tj. da bude nasuh tevba. Na pitanje Muaza b. Džebela, r.a., šta je nasuh tevba, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je odgovorio:
„To je da rob osjeti kajanje, da zatraži oprost od Allaha i da se više ne vraća istom grijehu, kao što se mlijeko ne vraća u vime.“ (Sujuti, ed-Durru ‘l-Mensur, VIII, 227)
Sljedeća definicija Imama Maturidija, rah., o nasuh-tevbi, skoro da je sažetak svega što je kazano o tome:
„Nasuh tevba je srčano kajanje roba za učinjeno loše djelo, odlučnost da ga više neće činiti, sustezanje od grijeha, traženje oprosta od Allaha, dž.š., jezikom, i udaljavanje svoga tijela od užitaka koje je ranije osjećalo čineći grijehe.“ (Maturidi, Te'vilat, X, 92)
Početak duhovnog uzdizanja za vjernika započinje tevbom. Vjernik tevbom priznaje vlastitu nemoć, i time postiže mnoge Allahove, dž.š., počasti. Tevba je kapija ka svim duhovnim počastima, kapija koja se ne zatvara do posljednjeg daha. Da nam Uzvišeni Allah podari da budemo od onih koji su ustrajni u tevbi…
