Fakr, u leksičkom smislu označava neimaštinu i neposjedovanje ovosvjetskog imetka. A u tesavvufskom smislu, označava spas od utjecaja navika i želja, te spoznaju o potpunoj ovisnosti o Allahu, dž.š. Osoba koja je dostigla stepen fakra, nestala je spram Allaha, dž.š. Zbog toga sufije kažu da je fakir svaki derviš koji zna da je ovisan samo o Allahu, dž.š., pa makar bio i bogat.
Zbog toga što se derviš kroz stanje fakra spašava od svih vanjskih utjecaja, njegovo srce postaje mjesto manifestacije Uzvišenog Allaha. Derviš koji posjeduje takvo srce, spoznao je hakikat časnog ajeta koji glasi: „Oni koji su se zakleli na vjernost – zakleli su se, doista, na vjernost samome Allahu…“ (Feth, 10)
Ovosvjetsko bogatstvo i siromaštvo, u očima fakira su jedno. Ono što je potrebno postići jeste svijest o tome da je rob fakir spram Allaha, dž.š. Jer, Uzvišeni Allah je neovisan o svim svjetovima i nema potrebu niti za jednim bićem koje je stvorio.
Ebu Husejin en-Nuri, k.s., o fakirima kazuje sljedeće: „Osobina fakira je smirenost u trenucima kada ne posjeduje baš ništa od imetka, i davanje prednosti drugome onda kada posjeduje imetak.“ Derviš koji je dostigao stepen fakra, izbacio je iz srca ljubav za imetkom i vlašću. Kada nešto dobije, on to odmah proslijedi svojoj braći, dakle, daje prednost drugim ljudima u odnosu na sebe.
Ukratko, fakr ne znači ne posjedovati ništa, već ne biti rob ovosvjetskom imetku.
Abdullah el-Haris b. Esed, k.s., autor jednog od mnogo spominjanih tesavvufskih klasika pod nazivom „er-Riaje“, rođen je u Basri, 781. godine. Dobio je nadimak „Muhasibi“ jer je mnogo sviđao račun sa vlastitim nefsom. Muhasibi je jedna od vodećih ličnosti svoga vremena u naukama kelama, hadisa, fikha i tesavvufa. On je imao veliki utjecaj na Imama Gazalija, k.s., koji u svome poznatom djelu „Ihjau ulumi ‘d-din“, navodi mnoge dijelove upravo iz djela „er-Riaje“. Muhasibi u tom djelu detaljno objašnjava tesavvufski ahlak i robove družnosti spram Allaha, dž.š.
Imam Muhasibi, k.s., kazuje:
„Onome ko se trudi da popravi svoj unutrašnji svijet, Uzvišeni Allah daruje lijep ahlak i lijepo postupanje. A onome ko, trudeći se da popravi svoju nutrinu, uljepšava i svoje vanjske postupke, Uzvišeni Allah daruje hidajet. Jer, Uzvišeni Hakk je rekao: ‘One koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti; a Allah je, zaista, na strani onih koji dobra djela čine!‘“ (‘Ankebut, 69)
Ebu Abdullah es-Sedžezi, k.s., na sljedeći način objašnjava tri svojstva evlija: „Iako su na visokim položajima, oni su ponizni; iako su bogati, oni su zahidi; iako su snažni, oni su samilosni.“
Također, Jahja b. Muaz er-Razi, k.s., opisuje tri svojstva evlija: „Oni po svakom pitanju imaju povjerenja u Allaha, dž.š.; zadovoljni su onim što im je On podario i nemaju potrebu za drugima; u svakoj situaciji paze na Njegove granice.“
Šah-i Nakšibend, k.s., je rekao: „Hakikat zikra je prelazak iz stanja gafleta (nemar) u stanje osvjedočenja (stanje manifestacije Uzvišenog Hakka na srce).“
Uzvišeni Allah, u Časnom Kur’anu obznanjuje da su vjerovjesnici iznad drugih ljudi, zbog određenih osobina koje su im date. U svjetlu tih ajeta, Ebu Abdurrahman es-Sulemi, k.s., (936-1021) kazuje da postoje karakterne razlike među vjerovjesnicima, a.s. Kod Adema, a.s., je istaknuta osobina kajanja, kod Nuha, a.s., salah (lijepo stanje), kod Ibrahima, a.s., odanost, kod Ismaila, a.s., poštenje i predanost, kod Musaa, a.s., iskrenost, kod Ejuba, a.s., strpljenje, kod Davuda, a.s., blagost srca i kod kod našeg Poslanika, s.a.v.s., velikodušnost i briga za teškoće drugih ljudi.
Od početka do kraja, tesavvuf je stanje prosvjetljenja. Na duhovnom putu koji se naziva sejr-i suluk, kako vrijeme odmiče, kod derviša raste sposobnost razumijevanja i poimanja. Tako on dolazi u stanje da na stvorenja gleda drugim očima. Perde sa njegovih očiju se dižu, jedna po jedna, i tako se sve više približava hakikatu. Na tom duhovnom putovanju, derviš treba usmjeriti pažnju na vlastite korake i treba znati stanja svoga srca. Jer, sve dok ne nestane eha, ne može se raspoznati suština istinskog glasa.
Bajramijski tarikat koji je zasnovao Aziz Mahmud Hudaji, k.s., (1543-1628), za kratko vrijeme se proširio u Anadoliji i na Balkanu. Evlija Čelebija prenosi da je ruku Hudajija, k.s., poljubilo sedam sultana i da mu je dalo prisegu 170 hiljada murida. Na otvorenju džamije Sultana Ahmeda (1616), prvu hutbu je održao upravo Aziz Mahmud Hudaji, k.s. Ismail Hakki Bursevi, k.s., bio je jedan od poznatih pripadnika ovog tarikata. Aziz Mahmud Hudaji, k.s., je odgojio više od 60 halifa.
Šejh ez-Zerruk, k.s., (1493) mekam ihsana objašnjava sljedećim riječima:
„Grana drveta niče iz stabla. Suština tesavvufa je ihsan, robovanje Allahu, dž.š., kao da Ga vidiš i razmišljanje na način: ‘Ako ja Njega ne vidim, On mene vidi.’“
Kako bi postigao stepen ihsana, derviš treba proći kroz sedam stanja, a to su: tevba, usmjeravanje Allahu, dž.š., (inabe), zuhd, tevekkul, prepuštanje poslova Allahu, dž.š., (tefvid), zadovoljstvo i ihlas.
Časopis Semerkand, br. 117, Riznica mudrosti
