Uzvišeni Gospodar, u našoj presvijetloj knjizi, Časnom Kur’anu, kaže:
„(…) Pa ako mu (Poslaniku) budete poslušni, bićete na Pravom putu (…)“ (Nur, 54)
Naša blistava vjera, islam, poslana je kao posljednja vjera. Izvori te vjere su Časni Kur’an i Sunnet. Bilo koja praksa ili gledište koje se direktno ili indirektno ne oslanja na ta dva izvora, ne može se okarakterisati kao islamsko. A mi, kao vjernici, dužni smo da hodimo tim putem korak po korak, ne skrećući i ne odvajajući se, kako bismo očuvali identitet muslimana kakav od nas traže Časni Kur’an i Sunnet.
Naši alimi su kroz historiju, po jasno određenim principima islamske nauke, nastojali da razumiju i u svojim životima primjene Allahovu, dž.š., Knjigu i Sunnet Njegova Poslanika, s.a.v.s. Oni su pokazali veliki trud u ispravljanju tadašnjeg načina razmišljanja i običaja društva koji nisu bili u skladu sa mjerilima Časnog Kur’ana i Sunneta. Tako su se na prikladan način borili protiv onoga što je bilo suprotno islamu. Njihova borba je bila od životne važnosti u izgradnji i očuvanju islamskog identiteta.
U današnjem vremenu kada su materijalizam i zapadnjački način poimanja skoro pa okupirali svijet, izvor kojem se trebamo okrenuti i stav kakav trebamo zauzeti, nesumnjivo je taj princip naših prethodnika koji su izgradili našu historiju. Svako usmjerenje i praksa koji su bili suprotni islamskom duhu nazvani su „bid’atom“ (novotarija). A suština privrženosti Časnom Kur’anu i Sunnetu je u izbjegavanju novotarija i zabluda, te riječima „Čujemo i pokoravamo se.“
Privrženost Kur’anu i Sunnetu naziva se „i’tisam.“ Taj naziv je također ustanovljen na osnovu časnih ajeta i hadisa, a nastao je od korijena „ismet“, i znači zaštita, očuvanje. Prema tome, i’tisam je vjernikovo očuvanje imana, ustrajnosti na Pravom putu i islamskog načina života. I’tisam je put očuvanja islamskog identiteta i put pružanja otpora svakoj vrsti vanjskog pritiska.
U prvim hadiskim zbirkama, sačinjena su poglavlja pod nazivom i’tisam i sastoje se od hadisa koji definišu identitet muslimana. Uz nova osvajanja, van područja Hidžaza, naročito u vremenu hazreti Omera, r.a., rodila se potreba za očuvanjem ispravnog razumijevanja i prakticiranja vjere, i islamski velikani su uložili iznimno veliki trud po tom pitanju. Muslimani iz pustinje su zahvaljujući čvrstom i’tisamu uspjeli sačuvati sebe i svoju vjeru spram, s jedne strane, perzijske kulture, a s druge strane, moćnog Rimskog carstva. Povrh toga, uspjeli izgraditi islamski identitet i u društvima koja su tek prihvatila islam.
Uz snažan i’tisam, i danas je moguće živjeti islamskim načinom života, ali to zahtijeva popravak u svakom segmentu djelovanja. Stoljeća u kojima su živjeli tesavvufski velikani bila su oživljena upravo zahvaljujući njihovom snažnom i’tisamu.
U našim izvorima se pitanje islamskog identiteta tretira sa tri aspekta: tjelesnog, duhovnog i društvenog. Tjelesni aspekt se zasniva na halal hrani, duhovni na izvršavanju vjerskih dužnosti, a društveni na islamskim običajima i tradiciji. Stoga, ukoliko vjernici pokažu slabost u jednom od ta tri aspekta, to će neminovno utjecati i na druge aspekte, te će malo po malo pokvariti cijelu strukturu. Krize koje muslimani doživljavaju u posljednja dva stoljeća rezultat su toga što su, na početku naizgled sitni kompromisi i propusti, obuzeli cijelu strukturu.
U izvorima se također navodi da se islamski identitet ostvaruje u tri koraka, a to su iman, islam i i’tisam. Iman je „pronalaženje“, islam je „upućivanje“, a „i’tisam“ je „očuvanje.“ Vjernik, dakle, treba oblikovati svoj duhovni i materijalni život u skladu sa imanom i islamom kojim ga je Uzvišeni Allah počastio.
Također, zajedništvo i usaglašenost muslimana vezani su za i’tisam. Svaki vjernik je naš brat i dio je islamskog ummeta, ma koje rase bio i ma iz kojeg područja dolazio. To je naša najveća snaga, kako onda kada je u Mekki bila šaka muslimana, tako i danas kada broj muslimana prelazi milijardu. U tim teškim vremenima, najveća snaga muslimana bila je u prihvatanju vjernika kao brata, ma kakva bila njegova prošlost i njegov status. I danas za nas važi isto pravilo.
Svima nam je poznat sljedeći događaj: Naime, ashab koji je bio pjesnik, Ka’b bin Zuhejr, r.a., prije nego što je primio islam, pisao je pjesme koje su ismijavale islam, te mu je određena smrtna presuda. Kasnije je, skrivajući svoje lice, došao pred Allahova Poslanika, s.a.v.s., i izrecitovao poznatu kasidu u kojoj hvali islam. Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., se svidjela kasida, pa mu je oprostio i poklonio mu svoj ogrtač. U toj kasidi poznatoj pod nazivom „Kasida-i Burde“, Ka’b bin Zuhejr, r.a., je opisao džahilijet kao srnu koja odlazi, i naširoko objasnio kako je sada za njega islam postao suštinski put, ma koliko njegove stasti i želje pokušavale da ga nadvladaju.
U biti, svaki ashab koji je u Sretnom stoljeću prihvatio islam, prihvatio ga je obradovan riječima Allahova Poslanika, s.a.v.s.: „Islam briše grijehe počinjene prije njega.“ (Ahmed b. Hanbel, IV, 199-204-205)
Ponos svjetova, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je također rekao:
„Riječi imaju vrijednost i korisne su jedino uz djelo; djelo i riječi, jedino uz nijet; a riječi i djela ispravnog nijeta, jedino ukoliko su u skladu sa Sunnetom.“ (Humejdi, Musned, II, 546)
Uprkos tome što se danas sa mnogih strana nastoji zasjeniti potreba vezanosti za Kur’an i Sunnet, i što se jedinstvu muslimana pokušavaju nanijeti još dublje rane, naši mezhebi koji nas upućuju na temeljne izvore, koji su naša vodilja u načinu vjerovanja i djelovanja, i dalje su na nogama. A djela naših alima, koja muslimane već stoljećima sačuvaju od svih vrsta smutnji i nereda, u našim su bibliotekama.
I hvala Allahu, ahlak, koji nam je neophodan kako bismo bez posustajanja i uzmicanja ostali na nogama, u ovom vremenu kada smo izloženi svakojakim materijalnim i duhovnim napadima, nije izgubljen. A živi primjeri takvog ahlaka su još uvijek među nama.
Sa Allahovom, dž.š., podrškom i pomoći…
M. Mübarek Elhüseyni
