Sohbeti Šejh-Abdurrahmana Tahija, k.s.
Velikan nakšibendijskih prvaka, Šejh-Abdurrahman Tahi, k.s., kazuje:
Prenosi se da je Sirri es-Sekati, k.s., halka tarikatske silsile Gavsa Gejlanija, k.s., rekao:
„Istinski tesavvuf počiva na tri osnovna principa:
- Nur ma'rifeta (spoznaja) ne gasi nur takvaluka. Dakle, povećanjem spoznaje povećavaju se i takvaluk i dobra djela sufije.
- Sufija ne priča ni o kakvim manevijskim halovima (duhovna stanja) koja su u suprotnosti sa Kur'anom i Sunnetom.
- Kerameti sufiju nikada neće navesti na to da pređe granice harama.“
Bišr el-Hafi, rah., pripovijeda:
„Sanjao sam Allahova Poslanika, s.a.v.s., kako mi se obraća riječima:
‘O Bišr, znaš li zašto je Gospodar svjetova uzvisio tvoje ime među svijetom?’
Odgovorio sam: ‘Ne, ne znam, o Allahov Poslaniče.’, a on, s.a.v.s., mi reče:
‘Allah, dž.š., te uzvisio zbog slijeđenja moga Sunneta, zbog hizmeta dobrim i pobožnim robovima, zbog savjetovanja braće vjernika, te zbog ljubavi prema ehl-i bejtu i mojim ashabima.'“
Uvaženi brate!
Nikome, ni sufijama niti bilo kome drugome, nije dozvoljeno da u vjeru ubacuje ono što ne pripada vjeri. Podilaziti ljudima da bi oni ušli u ovaj tarikat, a potom, preporučujući im dobra djela, davati prednost virdovima i nafilama u odnosu na farzove i sunnete, suprotno je našoj časnoj vjeri. Imam Rabbani, k.s., kaže: „Većina ljudi pridajući važnost nafilama zapostavlja farzove.“
Nezreli i nepotpuni muridi pridaju važnost zikru i tefekkuru, a zapostavljaju farzove i sunnete. Zapostavljaju klanjanje džume i ostalih namaza u džematu, a bave se isposništvom i mudžahedom (borba s nefsom), povlačeći se u čilehane. A ne znaju da je jedan farz-namaz klanjan u džematu bolji od 1000 čilea (halvet – izolovanje od svijeta radi posvećivanja ibadetu, određeni vremenski period). Istina je da zikr i tefekkur koje čovjek čini pazeći na šerijatske adabe imaju veliku vrijednost, ali kada su u pitanju farzovi i namaz u džematu, to je mnogo vrjednije i veće. Zbog toga su čak i alimi, kada bi zbog bavljenja znanjem i naukom zapostavljali namaz u džematu, bili ukoravani. Jer, zbog takvog ponašanja pojavila se slabost u vjerskom životu ljudi i došlo je do širenje bid'ata (novotarija).
Uvaženi brate!
O predanju: „Vraćamo se iz malog džihada u veliki džihad.“, Imam Rabbani, k.s., kaže: „Veliki džihad je borba sa svim onim što navodi čovjeka da napusti takvaluk i ono što je najbolje, a posegne za olakšicama.“ Pa razmislimo onda o svome stanju! Izabrali smo takav tarikat u kojem su napuštanje olakšica, postupanje po najsnažnijim šerijatskim rješenjima, i takvaluk postavljeni kao uslov. To znači da moramo ostaviti sve grijehe, i velike i male, i da dobro moramo paziti da u vjeru ne unesemo nešto čega nema u Šerijatu.
***
Jedan od edeba nakšibendijskog puta jeste činjenje istigfara nakon namaza. U vezi s tim Šejh-Abdurrahman Tahi, k.s., je rekao:
„Obzirom da su naši ibadeti puni nedostataka i nedostojni Allahove ljepote i veličine, nakon njih trebamo činiti istigfar i tražiti oprost od Allaha, dž.š. Svijest o tome da namaz nismo klanjali dovoljno dobro, ne smije nas odvratiti od klanjanja namaza. Jer, obaveza klanjanja namaza ne prestaje sve dok je čovjek živ. Rob ni u jednom stanju ne smije napustiti namaz, ali će moliti Allaha, dž.š., da mu oprosti što namaz nije obavio onako kako dolikuje. To je isto kao kada rob nepotpuno obavi posao, pa potom moli svoga vlasnika da mu oprosti.
Isto tako, i nakon svih drugih dobrih djela, rob treba da se okrene svome Stvoritelju i zamoli za oprost zbog nedostataka u njima. Sluga se izvine za propuste u nadi da će vlasnik primiti njegov hizmet. Vlasnik prihvata ispriku, a sluga, ohrabren, nastavlja dalje sa hizmetom.“
U drugom sohbetu Abdurrahman Tahi, k.s., veli:
„Tri su puta kojim ljudi idu:
- Put nesretnika (loših). To je put onih koji su svoja srca dali dunjaluku. Molim Allaha da i vas i nas sačuva tog puta. Voljeti dunjaluk, unatoč tolikim činjenicama koje govore da je naš neprijatelj, uistinu je ružan put. Jer, dunjaluk je težnja našeg nefsa, koji je naš najveći neprijatelj. Voljeti neprijatelja i drugovati s njime znači poricati ono što je donio Allahov Poslanik, s.a.v.s., (da nas Uzvišeni Allah sačuva od toga).
Pametan čovjek je onaj ko na dunjaluku srce preda ibadetu. Slijeđenje Ebu Džehla neminovno vodi u propast, to svi dobro znamo, te se toga trebamo dobro i čuvati.
- Put ebrara (dobri robovi). To je put onih koji vole Ahiret. Međutim, ni taj put nije daleko od slijeđenja želja nefsa.
- Put mukarrebuna (Allahu bliski robovi). To je put onih koji vole Allaha, dž.š., i to je najuzvišeniji i najljepši cilj. To je stanje koje roba štiti od gubitka imana; oslobađa ruh od utjecaja nefsa; približava čovjeka Gospodaru; budi u srcu vrela ma'rifeta, i čini da iz njega poteku rijeke fejza. Na tom stepenu čovjekovo srce postaje more hikmeta (mudrost), i on se uzdiže od robovanja željama, te se u potpunosti okreće Uzvišenom Allahu.
Časopis Semerkand, br. 114, Latice ružičnjaka
