U ljudskom tijelu postoji još jedan organ sem očiju, a kojim čovjek može vidjeti. Uzvišeni Allah je čovjeku podario i srčani vid. Srčanim vidom rob vidi duhovni svijet, Sirat-ćupriju, meleke… Međutim, kako bismo aktivirali srčani vid, moramo pratiti sve što nam dolazi na srce i činiti dobra djela radi Allaha, dž.š. Zbog toga, ne može svako vidjeti srčanim vidom.
Zbog čega ne tragaš za srčanim vidom? Kada bi čovjek koji se bavi naukom posjedovao srčani vid, njegovo znanje bi mu otvorilo vrata do Allaha, dž.š. Postigao bi takvo ubjeđenje i mušahedu, da bi vrlo lahko došao na stepen „arif-i billah“. Dakle, ujedinivši hakikat znanja i imana, uslijed srčanog osvjedočenja, istinski bi shvatio islam i u potpunosti bi se pokorio Allahu, dž.š.
Englezi su u Drugom svjetskom ratu, u borbi protiv Njemaca, na svoje avione stavili radare. Pomoću tih radara, vidjeli su mnogo dalje i tako su potopili njemačke brodove. Radar je tada postao mnogo utjecajnije oko od ljudskog oka. Tako je i sa rendgenom i laserom… Naveli smo te izume kao primjer za srčani vid vjerovjesnika, evlija i alima. Ljudi su izumili milione tehničkih sprava, ali još nisu shvatili šta je srčani vid koji vidi Allaha, dž.š. Zbog nedostatka srčanog vida čovjek nije u stanju da zaplače nad sobom, jer njegovo oko je podešeno samo za posmatranje materije. A oko koje je rob materije, ne može zaplakati radi Allaha, dž.š.!
Da je čovječanstvo razvoj tehnologije uzelo za primjer u potrazi za Allahom, dž.š., civilizovani svijet bi bio svijet mudrosti i potpunog imana. Da su ljudi budžet i snagu, namijenjene ratovanju, potrošili u potrazi za dobrobiti čovječanstva, cijeli svijet bi bio ispunjen zadovoljstvom. Međutim, ljutnja i nezasitost i danas navode ljude da ubijaju jedni druge. Oni nemaju srčanog vida da bi pronašli smiraj. Srce koje traga za tim vidom, svakog trena se treba usmjeravati Allahu, dž.š. U protivnom, ne može vidjeti svoje stanje, niti plakati nad njim.
Zaboravili smo da je prijateljstvo sa Allahom, dž.š., najveći stepen, zaboravili smo na Allaha, dž.š., i zaljubili se u Njegova stvorenja. Zbog toga ne žudimo za božanskim nadahnućem. Čak i onda kada smo bili uz Allahove, dž.š., dostove, nismo mogli shvatiti njihove ciljeve. Iako je sjeme božanskog znanja u zemlji našeg tijela spremno čekalo, mi ga nismo zalijevali vodom razmišljanja i zikra.
U biti, niti jedan vjernik nije lišen muhabbeta. Međutim, ne uspijevamo oživjeti muhabbet spram Allaha, dž.š., prvenstveno zbog ove tri stvari: Prvo, zaokupili smo se dunjalučkim poslovima. Drugo, nismo shvatili da onaj ko je blizak Allahu, dž.š., posjeduje ogromno znanje. I treće, nismo shvatili da je Allahu, dž.š., najbliži onaj ko Ga najviše spominje.
Lažne ljubavi prema stvorenjima navode nas da zaboravimo na zikr Uzvišenog Allaha. A ko šta zikri, taj biva i rob tome. Svoja 24 sata trošimo na poslove poput politike, novca ili fudbala, koji su daleko od božanskog nura. Zato ne znamo šta je ljubav prema Allahu, dž.š.
Neka nam Uzvišeni Allah svima podari sposobnost uzimanja pouke i ispravno razumijevanje. Slast svega je u blagostanju i spokoju. Zaboravili smo da je Allah, dž.š., zaštitnik svome robu, a uhvatili smo se za prolazne prilike stvorenog. Tražili smo mudrost i ljubav u politici, ali nismo ih našli. Nismo se osvrnuli na mekame Allahovih, dž.š., dostova i nismo uzeli pouku iz obraćanja vjerovjesnika, a.s. Kazali smo: „Šta će nam božansko znanje (ma’rifet)!“ Sva naša pažnja usmjerena je na nefs. Izgubili smo se u ekranima i novinama.
Zaboravili smo da je izvor današnje civilizacije, Allahovo, dž.š., znanje. Znanja za koja mi znamo nisu nam donijela ništa drugo sem pohlepe, ozlojađenosti i slijeđenja strasti. A temelj znanja je poznavanje Allaha, dž.š. No, u današnjem vremenu je vrlo malo onih koji poznaju Allaha, dž.š.
Časopis Semerkand, br. 117, Sohbet
