Upozorenje zavedenim

Naslov izvornika: Tenbihu ‘l-mugterrin evahire ‘l-karni ‘l-’aširi ‘ala ma halefu fihi selefehumu ‘t-tahir

Prevod naslova izvornika: Upozorenje zavedenim koncem desetog hidžretskog
vijeka na sve ono što je suprotno praksi časnih prethodnika – selef-i saliha

Autor: Abdulvehhab b. Ahmed eš-Ša’rani

PREDGOVOR AUTORA

Bismillahi Er-rahmani Er-rahim

„Nemojte ni slučajno da vas zavede dunjalučki život i neka vas šejtan u Allaha ne pokoleba.“ (Fatir, 5)

Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova. Zazivamo Božije blagoslove našem prvaku Muhammedu, svim ostalim poslanicima i vjerovjesnicima, njihovim bližnjima i onima koji su ih slijedili, te im šaljemo selame. Hvaljen neka si Ti, mi znamo samo ono čemu si nas Ti poučio. Ti si Sveznajući i Mudri.

Ovo je izvrsna knjiga. Mala po opsegu, ali velika po svojoj vrijednosti. U ovoj sam knjizi sakupio prijatnakazivanja o časnim prethodnicima (selef-i salih), o načinima njihova ophođenja prema Uzvišenom Allahu i prema Njegovim stvorenjima. Knjigu sam precizno napisao i uredio prema učenjima Kur’ana Časnoga i vjerovjesničkog Sunneta. To sam učinio prema svome razumijevanju u toku pisanja. Ovo djelo je poput djela El-Minhadž, imama Nevevija, koje je napisano na polju fikha.

Kao što današnji učenjaci donose fetve i izdaju ih ljudima prema onome što je u tome djelu i prema onome što je u njemu od mišljenje odabrano, isto tako će i učenjaci tesavvufa radijallahu anhum donositi fetve prema ovim vrsnim predanjima koja se nalaze u ovoj knjizi. Ja sam u djelu prenio moralne osobine i načine postupanja časnih prethodnika, selef-i saliha, ashaba, tabi‘ina i učenjaka koji su djelovali i postupali prema onome što su naučavali radijallahu anhum te ono čime me je milošću Svojom počastio Uzvišeni Allah u pogledu usvajanja lijepog ahlaka otkako sam stupio na tesavvufski put ljubavi, a iz straha kako neko od onih koji mi oponiraju ne bi kazao: „Kako nam on naređuje da se okitimo ahlakom i moralnim osobinama sufija, a kad sam nije mogao da usvoji taj ahlak?“

Zbog toga sam, kako bih skrenuo pažnju onima koji budu slušali o mnogim osobinama lijepog ahlaka koje je Uzvišeni Allah dosudio meni, a ne mojim savremenicima, izravno rekao: „Ova rijetka osobina lijepog ahlaka se ne može uočiti u ahlaku drugih, osim kod mene.“ Ja uistinu ne pozivam ljude da usvoje neku osobinu lijepog ahlaka prije nego je ja lično budem usvojio. Da nije tako, zaista bi nam bilo preče da to prikrijemo od naše braće kao što smo skrili ostala naša djela, za koja nismo vidjeli da ima neko ko želi da se za nama povede na tome polju i u činjenju tih djela. Inače je beskorisno da se iskazuju učinjena djela, osim u sljedeće dvije situacije:

kako bi se drugi poveli u činjenju istih i

kako bi se iskazala zahvala Uzvišenom Allahu (na ukazanoj blagodati).

Kao da jezik mog duhovnog stanja, hala, poručuje onome ko mi bude oponirao: „Pogledaj, brate moj, u moj ahlak i moje moralne osobine, pa što god budeš primijetio od onoga čime sam se ja okitio, brate moj, okiti se i ti time, jer ti ne preostaje nikakvo opravdanje da to ne učiniš. A imaš opravdanje da se ne okitiš onim lijepim moralnim osobinama koje ne budeš primijetio na meni, da sam se ja njima okitio.“

Često opetujem iste moralne osobine, samo različitim frazama i izrazima, vodeći se u tome primjerom Kur’ana Časnog, vjerodostojnim hadiskim zbornikom imama Buharija, te drugih knjiga koje se koriste kao djela iz kojih se crpe dokazi i argumenti, a kako bih podstrekao da se one i usvoje i zbog činjenice da ih ljudi lahko i nemarno ostavljaju i napuštaju. Ponekad kažem: „Ova je moralna osobina postala jako rijetka u ovome vremenu, i ja ne znam da iko od mojih savremenika, osim mene, posjeduje tu moralnu osobinu.“ Time aludiramo na malobrojnost savremenika koji su se okitili tim osobinama, a ne kako bismo time omalovažili našu braću da Allah sačuva od te pomisli!kako bi to neko mogao pretpostaviti.

Najveći podsticaj na pisanje ovog djela mi je bila istraga grupe ljudi, koju je postavio sultan Sulejman b. Osman(Autor misli na osmanskog sultana Sulejmana Kanunija (1520-1566)), u drugoj polovini desetoga vijeka po Hidžri, čiji je cilj bio istražiti državnu imovinu, kojom se pomažu sultan i država, a koju su neki državni službenici i drugi bili pokrali. Nisam primijetio da je ijedan od učenjaka i poznavalaca vjerozakona, Šerijata, izvršio istragu u vezi onoga što se izgubilo od moralnih vrlina muhammedanskoga Šerijata, a kako bi na taj način pomogli Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao što su to učinili ljudi našeg zaštitinika, sultana Sulejmana, Allah ga pomogao! Mene je zahvatila ljubomora prema Šerijatu, koja je proizašla iz mog imana, pa sam zbog toga i napisao ovo djelo, koje izlaže sve ono što se od moralnih načela muhammedanskog Šerijata, zagubilo među učenjacima i sufijama. Djelo je, stoga, u ovome vremenu od korisiti i muslimanskim pravnicima i sufijama, koji ne bi trebali da se sustegnu od čitanja ovog djela. U isto ćeš se i sam uvjeriti kada inšallah budeš čitao ovo djelo. Ono je poput britke sablje, koja presijeca vrat svakome ko se u ovome vremenu bude bespravno proglašavao šejhom. Ovo djelo će iznijeti njegovu propast, pa će uvidjeti kako je lišen moralnih osobina i karakteristika sufija i da je ogoljen poput zmije, koja sa sebe skine košuljicu. Pouzdano znam da je do nekih doprlo o čemu govori ovo djelo, pa su se zbog toga zabrinuli. Kada bi bili u stanju da ga ukradu, ukrali bi ga, sprali tintu i pobrisali ga, jer strahuju da bi neko od onih koji ih slijede mogao baciti pogled na ono što je u njemu i tako promijeniti sliku i uvjerenje o njima, zato što bi uočio da su lišeni svih onih osobina i moralnih karakteristika koje posjeduju sufije i duhovnjaci, za koje oni tvrde da su ih naslijedili. A bolje bi im bilo da se raduju i vesele zbog ovog djela jer je ono u cijelosti iskren savjet, te zbog činjenice da se u ovome vremenu ne nalazi niko ko bi ih mogao posavjetovati na isti način. Moj brat u vjeri, šejh Ebu El-Fadl rahimehullah je već prije napisao jednu poslanicu pod naslovom El-Mizan (Vaga), na pet listova, pa su je sufije ispisale zlatopisom i zbog toga osjetile veliku radost. Neka je Allah zadovoljan iskrenima! Amin.

Ovo djelo sam napisao prema onome što se uistinu dešavalo između mene i mojih prijatelja. Nema nijedne vrline koju u nj spominjem, a da je nije iznjedrilo nešto što mi je poznato i što ja znam. Allah neka se smiluje svakome, ko bude u nj primijetio neku nejasnoću pa je i otkloni, kako bi me pomogao u dobru. Knjiga, dakle, nije prenesena iz nekih drugih izvora koji su prije napisani. Ona je, dakle, produkt dubokog razumijevanja Kur’ana Časnog, vjerovjesničkog Sunneta i izjava učenjaka i imama. Sve ono što u nj spominjem od predanja jeste samo kao svjedočanstvo onome što iznosim, a kao što ćeš i sam vidjeti, inšallah.

Kada se desi da autor govori u djelu o nečemu što je on prvi shvatio, spoznao i derivirao iz primarnih izvora, a kako smo mi i spomenuli, onda je njegov govor u nužnoj potrebi za onima koji će ga nadopuniti i ispraviti. Tako su i potonji učenjaci nadopunjavali i ispravljali djela prethodnih. Takva situacija nije u slučaju kada se radi o djelu u kojem su sakupljena predanja i izjave kasnijih učenjaka. Govor takvog autora nema potrebu da bude nadopunjavan, osim u iznimnim situacijama, jer su takvi autori vidjeli kako učenjaci kritikuju i ispravljaju jedni druge, pa su iz toga uzimali sebi pouku. Tako je u svojim djelima postupao i naš šejh, šejhulislam Zekerijja el-Ensari. Neka Allah bude njime zadovoljan i neka ga nagradi! Tako ako neko bude napisao djelo kojem prije ne bude bilo sličnoga, onda će svoj govor učiniti predmetnom metom svih učenjaka tefsira, hadisa, muslimanske jurisprudencije (fikh), usulista, metodologa muslimanske jurisprudencije, jezičara, apologeta, sufija i retoričara, te svih onih koji se bave naukom. To je razlog zbog kojeg bi trebao da o nekome mišljenju prodiskutuje sa svim tim učenjacima, prije nego ga uvrsti u djelo. Uzvišeni Allah kaže: „A zašto oni ne razmisle o Kur’anu? Da je on od nekog drugog, a ne od Allah, sigurno bi u njemu našli mnoge protivrječnosti.“ (En-Nisa‘, 82) To je zbog toga što je autoru teško da se prilikom pisanja djela prisjeti svega onoga što je već kazano o toj predmetnoj temi i što je prigovoreno u vezi njezina smisla. Kad bi autor bio u stanju da učini takvo nešto, onda knjige i djela ne bi bili u potrebi za komentarima, niti bi komentari bili u potrebi za nadkomentarima. Takva je i moja situacija sa svim djelima koja sam napisao, osim hadisa i kompendijuma iz usula. Sva djela su izvedena iz Kur’ana Časnoga i vjerovjesničkog Sunneta.

Vođa pravovjernih Omer b. el-Hattab radijallahu anh je davajući fetvu ljudima kazao: „Ovo je stav Omera, pa ako bude ispravan onda je od Allaha, a ako je neispravan onda je od Omera.“

Isto tako je i Ebu Hanife radijallahu anh donoseći fetvu, govorio: „Ovo je krajnja granica koju smo mu dosegli u nauci. Pa ako neko bude pronašao jasnije mišljenje od ovoga, onda je preče da to mišljenje bude bliže istini.“

Nerijetko je govorio i: „Ovo je fetva Nu‘mana b. Sabita. Ako je tačno onda je to od Allaha, a ako je pogrešno, onda je od Nu‘mana. On je za nju odgovoran i na dunjaluku i na ahiretu.“

Autor ovog djela kaže isto. Ja se opet nadam Allahovoj milosti da će dati da ova knjiga bude sredstvo ponovnog otkrivanja onih osobina sufija radijallahu anhum koje su se zagubile u periodu koji je nastupio nakon smrti šejhova koje smo zatekli u prvoj polovini desetog hidržretskog vijeka. Mi smo Allahu Uzvišenom hvala zatekli oko stotinu šejhova preko kojih se tražila kiša. Od njih su: šejh Ali el-Mersafi, šejh Muhammed eš-Šenavi, šejh Muhammed b. Davud, šejh Ebu Bekr el-Hadidi, šejh Abdulhalim b. Muslih, šejh Ebu Es-Su‘ud el-Džarihi, šejh Tadžuddin ez-Zakir, šejh Muhammed b. Anan, šejh Ali el-Havvas, i neki drugi, a koje smo spomenuli u djelu Tebekatu El-‘ulema‘ ve Es-sufijje (Biografski leksikon učenjaka i sufija). Svaki od njih je postigao visoke stepene na polju zuhdu, ibadeta i sustezanja od sumnjivoga, te su se sustezali svojim tjelesnim i duhovnim organima od onoga što je Uzvišeni Allah učinio zabranjenim. Nijedan od njih nije primao ništa od imetka vlastodržaca, pa makar se nalazio u velikoj oskudici. Naprotiv tome, suzdržavali su se i gladovali sve dok ne bi pronašli nešto što je halal. Nijedan od njih nije žudio da jaše konje, niti da odijeva raskošnu odjeću i jede delicije. Nisu se ženili bogatim ženama i stanovali u vilama, osim ako bi to postigli na halal način, u izuzetnim slučajevima. Vlastodršci bi im donosili namirnice, slali opskrbu i darove iz državne blagajne, ali bi im oni to odbijali prihvatiti, kazujući kako je državni imetak namijenjen da se troši za dobrobit cijeloga društva, uspostavljanje propisa vjere i finansiranje vojske, čija je zadaća da čuva muslimane. Govorili bi im kako oni ne spadaju te kategorije i kako od njih niko koristi nema.

Neki od njih bi uzimali koricu suha kruha i umakali je u vodu, a potom bi je solili i time bi se zadovoljavali. Takvi su bili šejhovi Eminuddin el-Gamri, Muhammed el-Magribi, Dželaluddin es-Sujuti. Jedne prilike,

dok je šejh Dželeluddin es-Sujuti jeo suhu lepinu, umočenu u vodu, kod njega je ušao sultan Kaitbaj, pa mu je darovao hiljadu zlatnika. No, Šejh je to odbio. Rekao je: „Nemam potrebe za njima.“ Potom je izrecitovao:

Zadovolji se jednim zalogajom i gutljajem vode, te dronjkom kakvim

I dobro u glavu sebi utuvi, da mnogi dunjalučki vladari napustiše svijet s rukama praznim.

Sultan je shvatio poruku stihova i počeo je plakati. Uzeo je sa sobom te zlaznike. Uporedi sada stanje tih šejhova i šejhova u ovome našem vremenu, koji putuju iz Egipta, Hidžaza i Šama, u Anadoliju ili Irak, kako bi isprosili milodare od njih, ili kako bi tražili podršku i pomoć, premda svaki od njih u svojoj domovini ima ono što mu je potrebno i sasvim dostatno.

Bilo bi im preče da odbiju i u slučaju da im oni sami ponude darove, te da ne opterećuju finansiranje vojske i fondove za finansiranje javnog interesa, a kako su postupali njihovi časni prethodnici. Štaviše, mi ne vidimo niti ijednog murida od šejhova koje smo mi zatekli, da putuju iz svog mjesta kako bi tražili dunjaluk, a kamo li da su takvo što činili šejhovi! Kako je to i poznato, prvi korak koji murid treba načiniti jeste da odbaci sve od dunjaluka iz svoje ruke i da se baci u okean ništavila.

Jedne prilike je neki od egipatskih šejhova putovao u Anadoliju, gdje se susreo s Ajas-pašom. Između njih dvojice se zametnuo sljedeći razgovor:

Čime se ti baviš?

Ja sam šejh sufijskog reda.

Zbog čega si onda čak ovamo došao?

Da mi dodijelite neka primanja iz državne blagajne.

A znaš li, da li u Egiptu ima i drugih šejhova derviških redova, mimo tebe?

Ne, ne znam.

Jadan li si ti šejh, ako ti je takvo stanje! Ti tvrdiš kako u cijelome Egiptu nema nikoga da je poput tebe i da je tvog ranga u tarikatu. Ako je tvoje stanje takvo, šta je onda s ostalim šejhovima?! Uistini si osramotio derviše i ponizio tarikat! Da je neko od murida početnika, učinio takvo

što, i da je otputovao iz svoje zemlje u neku drugu zemlju kako bi tražio nešto od dunjaluka, zaista bi time skrenuo s puta kojim se želi Allahovo zadovoljstvo. Pa šta da onda bude s tobom, koji si to uradio, a dostigao si na sami kraj i vrhunac puta?!

Vezir ga je izgrdio i naredio da ga istjeraju iz njegova prisustva. Tako se ponižen vratio bez onoga što je tražio.

Isto tako je i neka osoba iz Šama krenula u Anadoliju, kako bi tražila sebi povećanje prihoda. No, prije toga su mu bili dodijelili četrdeset pola da prima svaki dan. Pošto je stigao u Istanbul, sjeo je na jedan trg i poslao veziru jednog čovjeka, svoga izaslanika. Tada je, u to vrijeme, vezir bio isti onaj Ajas-paša. Taj čovjek je rekao Ajas-paši da je šejh došao i da izađe da se s njim vidi. Paša je, međutim, odbio da izađe. Šejhovome izaslaniku je rekao:

Reci šejhu da ako ima neku potrebu, neka izvoli kod nas.

Šejhov čovjek je otišao da ga obavijesti o onome što je vezir kazao. Vezir je dodao još i:

Čuda li! Kako taj da doputuje iz Šama u Istanbul, s ciljem da traži dunjaluk, a potom traži od vezira da mu iskažu poštovanje i da izađu njemu ususret, a on je taj koji ima potrebu, dok oni za njim nemaju nikakve potrebe?! Kako može za sebe tvrditi da je bogougodnik i odabranik, a zadovoljan je svojim nefsom nakon tolikih duhovježbi i odricanja i baca se pred vezire kako bi postigao nešto od dunjaluka! Šta je onda s nama, koji se ne borimo protiv nefsa i koji ne osjećamo potrebu za tom borbom?

Potom je Paša poslao šejhu hranu, a nije mu htio otići. Tom je prilikom izjavio:

Tako sam postupio sa šejhom, kako bih ga podučio edebu. Ljudi poput mene idu samo onim šejhovima koji odbacuju dunjaluk, kada im se ponudi. Kada su u pitanju oni šejhovi koji od nas traže dunjaluk i koji putuju iz svojih domovina kako bi ga postigli, onda nama ne priliči da im idemo.

Stvar se okončala tako što se šejh vratio u domovinu praznih ruku. Meni je jedne prilike El-Emir Muhammed, defterdar Egipta, rekao:

Ja sada, u ovo vrijeme, ne vjerujem više nijednome šejhu, pa makar i hodao i kretao se po zraku.

Upitao sam ga za razlog, a on mi reče:

Vidim ih kako se više trude da postignu dunjaluk, nego što se mi za njega trudimo i borimo.

Nakon toga je nastavio govoreći:

Meni je, u toku ramazana, došao jedan šejh kako bi se iftario. Ja sam mu rekao da je moja hrana sumnjiva(Tako je rekao jer je njegova hrana poticala iz državne blagajne.) i da ne bi trebalo da je jede. On mi na to reče da i uprkos tome iznesem hranu, te da će on za nju polagati račun na ahiretu. Kako onda mogu da vjerujem nekima kao što je taj, a samome mi nije baš prijatno i ugodno da jedem tu hranu, jer me smatraju zalimom i tiraninom.

Kada je umro šejh Nuruddin eš-Ša‘rani, vidio sam ga u snu. Rekao mi je:

Kajem se za ono što sam primio, što mi je bio udijelio Habir-beg. Ja sam cijeli svoj životni vijek bio slobodan i neovisan.

Brate moj, čuvaj se da ne bi pomislio kako su šejhovi koje smo mi zatekli bili takvi, te da su bili jako malo pobožni i nezadovoljni onim što su imali, pa da tako zaimaš lošu sliku o njima. Brate moj, čuvaj se da se isto tako ne prikazuješ šejhom u ovom vremenu, osim ako budeš zaštićene i osigurane nutrine i vanjštine od posrtaja, kao što bi bilo konzumiranje hrane vladara i zalima. Ako se budeš prikazao šejhom, a ne budeš sačuvao svoju vanjštinu od pomenutog, onda si ti onaj koji vara i iznevjerava Allaha, Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i pripadnike tarikata. Uništit ćeš i vjeru onih koji te budu slijedili. Tako ćeš pored svog grijeha, snositi i grijeh svih onih koji su se tvojim primjerom povodili, a naročito ako budeš tvrdio kako si ti iznad svih šejhova svog mjesta. U tom slučaju, grijeh će ti biti uvećan. Zbog toga sam sačinio ovo djelo, kako bi bilo mjerilo kojim će se razlučiti onaj koji je uspio od onoga koji je propao, onaj koji je na istini od onoga koji je na neistini, te onaj koji je ispravan od onoga koji je neispravan. Brate moj, ti zbog toga uzmi i izloži osobine svakog od današnjih šejhova s kojim želiš da se družiš, pred ono što je u ovoj knjizi, pa ako budeš zapazio kako je taj šejh ukrašen karakternim osobinama koje se navode u knjizi, onda se s njime i druži. Povodi se za njim i poljubi mu skute. No, u slučaju da budeš vidio kako ne posjeduje osobine koje se navode u ovoj knjizi, onda ga se kloni, bez da ga vrijeđaš i ponižavaš. Njega i stvar u vezi njega prepusti Uzvišenom Allahu. Ukaži mu na knjige koje govore o vremenu iskrenih sufija, koji su obnavljali one moralne i lijepe osobine sufija, a koje su se zagubile. Na tome su, u svakom vremenskom razdoblju, radili učenjaci koji su postupali prema onome što su naučavali. Tako su se javljali učenjaci koji su oživljavali i zanavljali ono što se bilo zagubilo od vrlina tarikata, a kao što su bili Haris el-Muhasibi, Ebu Talib el-Mekki, Ebu Nu‘ajm, Ebu Kasim el-Kušejri, imam Gazali, Šihabuddin es-Suhraverdi, i ostali, Allah njima zadovoljan bio!

Od posljednjih obnovitelja u osmom hidžretskom vijeku je bio šejh Ebu Abdullah Muhammed el-Gamri, koji je pokopan u mezarju El-Mehalletu El-kubra, Allah mu se smilovao. Nazivali su ga fekihom sufijom. On je u svojim djelima precizno ustanovio ahlak Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ahlak časnih prethodnika. Ja ne znam nijednog od onih koji su došli nakon njega, a ko je krenuo njegovim stopama u izlaganju vrlina sufija, osim mene lično. Na toj se blagodati zahvaljujemo Uzvišenom Allahu. To ćeš i vidjeti, inšallah, u ovom djelu. Da je neko, mimo mene, to učinio u ovom vremenu, zaista bih braću upućivao na iščitavanje tog djela. Ne bih ni sebe zamarao pisanjem ovog djela. U tom slučaju, ne bi ni bilo koristi od toga. Možda će neko kazati da čitanje ovog djela otkriva sramote sufija našeg vremena i postaviti pitanje u smislu da bi bilo bolje da sam ih prikrio. Ispada da nije ostao niko, kome bi se vjerovalo i u koga bi se imalo povjerenja. Toj osobi, kazali bismo sljedeće. Naime, većina učenjaka i sufija, časnih prethodnika, pretekla nas je u pisanju na predmetnu temu. Oni su objasnili ahlak pobožnih i čestitih (salihun) i razlučili ga od ahlaka pokvarenih (talihun), te su nam objanili karakteristike i odlike iskrenih (sadikun), kao i karakteristike i osobine pokvarenjaka i lažova (kazibun). Ukazali su nam ko su trudbenici, a ko propalice. Nisu se ovrtali na to što bi time mogli otkriti pogreške i skrivene sramote onih koji imaju karakterne osobine koje su suprotne ahlaku časnih prethodnika, selef-i saliha.

Uzvišeni Allah veli: „Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće neka vjeruje, a ko hoće neka ne vjeruje!” (El-Kehf, 29) Prema tome, ako se budu objašnjavale osobine dobrih i pobožnih, past će zastori iza kojih se kriju pokvarenjaci i lažljivci. Oni, stoga, ne mogu biti ni na bilo koji način prekoreni, jer oni zapravo imaju namjeru da doprinesu dobru muslimana i da im budu od koristi. Poznato je da je grijeh pitanje namjere i da o namjeri ovisi. U tom smislu, naprimjer, učenjaci su kazali da nema grijeha džunubu koji bude nenamjerno proučio nešto iz Kur’ana Časnog. Razlog je, kako kažu, to što je pri učenju Kur’ana presudna namjera, tj. da ima nijet da uči Kur’an. Pomenuto ojačava i stav većine učenjaka usula, da ono što je po mezhebu nužno, ne predstavlja sami mezheb. Znaj da učenjaci Šerijata i hakikata treba da u svome vremenu probude kod ljudi ambicije, da budu više ambiciozni od svojih prethodnika, u pogledu usvajanja lijepih karakternih i moralnih osobina, i to iz ljubavi prema Allahovome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i s ciljem oživljavanja Šerijata, i ni radi čega drugog. Ne smije, dakle, to raditi kako bi se uzdizao nad drugima, kako bi time tražio upravu nad njima, te kako bi se na taj način prikazivao dobrim i plemenitim. Neka Allah sačuva toga učenjake i neka njima zadovoljan bude!

Allaha Uzvišenog molim da nam iz dobrote Svoje podari da se autor ove knjige okoristi njome, te svi njezini prepisivači, kao i svi oni koji je budu čitali i slušali predavanja iz nje. Slavljeni i Uzvišeni Allah je Onaj Koji čuje robove Svoje, njihove dove, i Koji im se na njih odziva. Knjigu sam naslovio kao: Tenbihu El-mugterrin evahire El-karni El-‘aširi ‘ala ma halefu fihi selefehumu ‘t-tahir (Upozorenje zavedenim koncem desetog / hidžretskog/ vijeka na sve ono što je suprotno praksi časnih prethodnika selef-i saliha). Neka Uzvišeni Allah ovo djelo učini iskrenim i sredstvom postizanja Njegova zadovoljstva. Tražim mu od Uzvišenog Allaha zaštitu, Njegovim savršenim riječima, od zla svakog neprijatelja, zavidnika, koji bi u nju ubacivali nešto što nisu moje riječi i stavovi, i što bi oponiralo onome što Kur’an Časni i vjerovjesnički Sunnet jasno obznanjuju i na što direktno upućuju. Tako rade samo kako bi ljude odvratili od toga da je čitaju i studiraju, te da im uskrate koristi koje se u njoj nalaze. Takva situacija je zadesila moje djelo, koje sam nazvao: El-Bahru El-mevrud fi El-mevasiki ve El-‘uhud. Isto tako se dogodilo i sa uvodom u moje djelo: Kešfu El-gumme ‘an džemi‘i El-umme. Time je došlo do pojave smutnje na Univerzitetu El-Azharu, te na nekim drugim mjestima. Većina onih nepromišljenih su pomislili kako su ta iskrivljena akaidska uvjerenja, a koja su zapravo oni pridodali, zapravo moja akaidska uvjerenja koja ja slijedim, te su isto tako pomislili da su i sva ta učenja koja odstupaju od koncenzusa muslimanskih učenjaka, zapravo učenja koja ja zastupam i koja sam ja uvrstio u djelo. Zbog toga je vrlo malo svijeta ostalo po strani, kada je u pitanju blaćenje moje časti i napad na moju ličnost. Ta se smutnja nije stišala sve dok nisam učenjacima El-Azhara poslao originalne primjerke obaju tih djela.

Allahu Uzvišenome neka je hvala, pa sam ih ja već prije bio dao na uvid učenjacima i šejhovima, a oni su se svojeručno potpisali na ta djela. Odobrili su ta djela i pohvalili njihova autora. Pregledali su i prekontrolisali ih, te nisu naišli ni na šta, što su kasnije u njih poturili zavidnici i prepredenjaci. Kada se dogodila ta smutnja, oni su osudili one koji su to učinili i mene oslobodili optužbi za ta neispravna i iskrivljena uvjerenja. Neka je Allahu na tome hvala! Nakon toga su ih svi prihvatili, osim onih koji su slijedili nefsanske strasti. Oni me i dalje nisu smatrali čistim od tih uvjerenja. Od onih koji su uz mene bili od samoga početka, i koje je Uzvišeni Allah zaštitio od toga da zapadnu u vrijeđanje i blaćenje moje časti, bili su naši prvaci i učitelji: šejhulislam Šihab b. en-Nedždžar el-Hanbeli, šejh Nasiruddin el-Lekkani, šejh Šihabuddin er-Remli, šejh Šihabuddin el-Halebi el-Hanefi, šejh Nasiruddin et-Tablavi, čestiti brat, šejh Šemsuddin Muhammed el-Hatib eš-Šerbini, čestiti brat, šejh Nuruddin et-Tandetai, čestiti brat, šejh Nedžmuddin el-Gajti, čestiti brat, šejh Siradžuddin el-Hanuti el-Hanefi, čestiti brat, šejh Šemsuddin el-‘Alkami, čestiti brat, šejh Abdulakdir er-Rušdi, čestiti brat, šejh Šemsuddin el-Berhemtuši el-Hanefi, čestiti brat, šejh Zejnuddin el-Džizi, čestiti brat šejh Eminuddin b. Abdulalijj, te brojni druge, koje smo spomenuli u djelu Tabeketu El-ahjar. Neka Allah svima njima bude zadovoljan!

Nisam čuo da je ijedan od njih povjerovao u bilo šta od onoga što su mi podmetnuli zavidnici. No, znam neke od lahkovjernih, koji se ne sustežu od blaćenja ljudi i skrnavljenja časti drugih, kako su uvjereni da ja imam pogrešna vjerska ubjeđenja, jer su pristali uz te lažne glasine. Nijedan od njih se nikada nije sastao sa mnom, niti prodiskutovao sa mnom o nekoj znanstvenoj discipilini, niti me je vidio dok pišem djela, a ne posjeduje niti ijedan ispravan dokaz o tome za čime se povodi. Neka im se Uzvišeni Allah smiluje i neka im oprosti!

Do mene je došlo da je počela govoriti neka osoba koja se pripisuje učenjacima: „Šta je to s tim općepoznatim glasinama koje se prenose o tom čovjeku?“ Nazvao ih je općepoznatim, unatoč tome što su te podvale i neistinite glasine širile samo dvije osobe po Egiptu. Te dvije osobe su poznate našim prijateljima, i nećemo ih spominjati po njihovim imenima, iz bojazni da ih ljude ne počnu vrijeđati. Obje te osobe su umrle i preselile u milost Uzvišenog Allaha. Dragi brate, uzmi i prostudiraj moja djela i tako se okoristi savjetima koji su u njima. Nemoj se povoditi za glasinama i pričama zavidnika, jer sam ja ta djela sačinio na osnovu Kur’ana Časnoga i vjerovjesničkog Sunneta, na čemu se Allahu Uzvišenome zahvaljujemo, i prije nego sam ih na papir zapisao. Ja slijedim ehl-i sunnet i poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Nisam napisao nijedno djelo, prije nego sam to dobro istražio u disciplinama Šerijata. Sadržaj svojih djela sam izlagao šejhovima islama, kao što su šejh Zekerijja el-Ensari, šejh Burhanuddin b. Ebu Šerif, šejh Abdulhakk es-Sinbati, šejh Nuruddin el-Mehalli, te nekim drugim šejhovima koji su poput pomenutih. Neka Allah svima njima bude zadovoljan!

Čuvaj se, brate moj, da ne bi slučajno uzeo u obzir riječi nekog od tih koji su pristali za onim dvjema osoba koje su počele podmetati neke stvari u moja djela. Moguće da će neko o nama zaimati ružno mišljenje, slijedeći svoga šejha. Po meni, uzrok netrpeljivosti i bolesti zavisti te dvije osobe jeste činjenica da su oni vidjeli kako se svijet okreće onome što ja pišem, i općenito mojim djelima. Zbog toga su zapali u tu zamku i ubacivali u moja djela akaidska učenja koja su zastranjena i zasnovana na neispravnim osnovama. To su radili skrivenim i tajnim putem, jer su znali da ako bi javno istupili protiv mene, i ako bi me tako javno optužili da sam grešnik i prestupnik, da bi im to narod odmah porekao i da bi im bilo kazano kako lažu i iznose neistine. No, opet nisu postigli ono što su namjeravali postići, a to je da ljudi izbjegavaju moje knjige. Ja im, sa svoje strane, i na dunjaluku i na ahiretu, opraštam njihov grijeh prema meni. Opraštam i svima onima koji su me ogovorili, povodeći se za tim dvjema osobama. Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova, a Koji nas je učinio da budemo od onih koji opraštaju drugiam i prelaze im preko pogreški. Pa kada si saznao ovo, da pređemo na izlaganje sadržaja knjige.

Od Uzvišenog Allaha su pomoć i podrška…