To što se za neko mišljenje ili stav kao dokaz navode određeni ajeti ili hadisi, ne mora obavezno značiti da je takav stav u skladu sa usulom, te da nosi suštinsko značenje kakvo je relevantno u Časnom Kur’anu i Sunnetu.
Ukoliko neko nešto tvrdi u ime islama, a govori nadmeno, ponižavajući druge, te ne iskazuje poštovanje prema Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., selef-i salihima (dobri prethodnici), našim imamima mudžtehidima, ili omalovažava prijašnje učenjake, onda je ono što on govori neutemeljeno.
Svaki domen našeg života zahvaćen je modernim shvatanjem. Mora da se ni ne žalimo mnogo na to iz razloga što se takav sistem dopada našim nefsovima. Uprkos našoj tvrdnji da čvrsto pripadamo islamu, među nama postoje oni koji zanemaruju naredbe i zabrane naše vjere pod izgovorm da se vrijeme promijenilo i da je potrebno prilagoditi se savremenom dobu. A kada kažemo da je neki, uveliko zastupljeni novonastali stav ili ponašanje koje je u velikoj mjeri prihvaćeno, ustvari suprotno islamu, najprije burno reaguje jedan dio muslimana govoreći: „To nije naša vjera!“ Nažalost, izreka hazreti Omera, r.a., koja glasi: „Oni koji ne žive shodno onome u što vjeruju, počinju vjerovati shodno načinu na koji žive.“, uveliko oslikava naše današnje stanje.
Marketing koji kao „istinski islam“ promoviše način života koji nije u skladu sa božanskim mjerilima, te život bez ulaganja i truda, nalazi mnogo šire tržište nego što se misli. Kao da upravo u tome pojedinci pronalaze hrabrost da na sav glas iznose gnusne izjave o Časnom Kur'anu i časnim hadisima.
Ukoliko se ne radi o skrivenim namjerama, onda je sve to odraz nadmenosti, veličanja razuma do svetosti, nastojanja da se legalizuje ono što je neumjesno i pogrešno, te shodno tome i odraz djelovanja bez poštivanja pravila. Naročito su takva gledišta, izjave i stavovi kada se radi o temeljnim izvorima islama, odraz drskosti koja je svojstvena neznalicama. Pa čak i ako takve izjave dolaze od akademika koji nose zvanje profesora islamskih nauka… Jer, neznalica nije onaj ko nema informacija, već onaj ko ne zna za usul (sistem i pravila), odnosno, onaj ko ne pazi na to. Informacije koje posjeduje neznalica, čine ga „obrazovanom neznalicom“, a to je onda još opasnije stanje.
Donošenje suda bez usula donosi štetu
Nije nam namjera da nekoga uvrijedimo tako što ćemo njegovo neznanje iznijeti na vidjelo. Naša briga je u tome da spriječimo štetu koju muslimanima nanose neosnovane i neumjesne izjave o našoj vjeri. A svi islamski učenjaci su složni u tome da je donošenje suda bez usula ustvari pravljenje nereda. Pod tim neredom mislimo na svaku vrstu stavova koji štete očuvanju naše vjere, a očito je da smo danas suočeni upravo sa takvom opasnošću. Danas se raspravlja čak i o najosnovnijim principima islama. Skoro da svako, bez ikakvog ustručavanja, izgovara rečenice koje započinju riječima „po meni“!
Posebno je zbunjujuće kada dvije strane koje imaju potpuno suprotne stavove raspravljaju na način da i jedni i drugi svoje tvrdnje zasnivaju na časnim ajetima i hadisima. Međutim, mnogo bitnije od samog zaključka do kojeg su na osnovu ajeta i hadisa došli jesu principi i način na koji su došli do njega.
Postoji izreka koja glasi: „Usul je bitniji od rezultata.“ Dakle, prije nego što pogledamo rezultat, potrebno je pogledati ispravnost načina na koji je isti postignut. Ukoliko se pri tome koristio pogrešan način ili se djelovalo bez usula, onda donešeni zaključak nije validan. Izreka koja glasi: „Bez usula nema vusula (stizanje do cilja).“, upozorava nas na činjenicu da rezultat do kojeg se došlo bez slijeđenja utvrđenih principa nije odraz hakikata (istina). Uz to, postoji još jedan problem, a to je pitanje koliko se uopšte ispravno razumiju nove tvrdnje koje se oslanjaju na časne ajete i hadise. Stoga, jako je bitno znati da postoji i usul ispravnog razumijevanja.
Pokušat ćemo, kroz jedan tekst na koji smo naišli na internetu, dati primjer koji jasno opisuje našu temu. Ukratko, u tekstu se navodi da se časni ajeti i hadisi odnose na uvjete od prije 14 stoljeća, da ne mogu odgovoriti na probleme današnjice, te da je za novonastale situacije potrebno racionalno donijeti rješenja, neovisno o Sunnetu i Časnom Kur'anu. A kao uporište za takve tvrdnje navodi se časni hadis u kojem se prenosi razgovor o usulu izdavanja fetve između Allahova Poslanika, s.a.v.s., i Muaza bin Džebela, r.a., koji je kao namjesnik krenuo u Jemen. U časnom hadisu, Muaz bin Džebel, r.a., na pitanje Allahova Poslanika, s.a.v.s., o tome kako će izdavati fetve, odgovara da će, kada mu postave pitanje, odgovarati shodno Časnom Kur'anu. Ukoliko odgovor ne pronađe u Kur'anu, kazao je da će se osloniti na časni Sunnet, a ukoliko ni u Sunnetu ne pronađe rješenje, da će postupiti po vlastitom reju (mišljenje). Allahov Poslanik, s.a.v.s., je bio zadovoljan tim njegovim odgovorom i iskazao je zahvalu Allahu, dž.š. (Tirmizi, Ahkam, 3)
Znanje bez usula je neutemeljeno znanje
U spomenutom tekstu, na osnovu časnog hadisa donesen je zaključak da riječi „ukoliko ne nađe“ znače da se o određenim pitanjima zasigurno ne mogu pronaći odgovori u Časnom Kur'anu i Sunnetu. Međutim, jedno je reći da se u Časnom Kur'anu i Sunnetu u apsolutnom smislu ne mogu pronaći odgovori na neko pitanje, a sasvim drugo je reći da se može desiti da nema potpuno kompatibilnog primjera za isto pitanje. Ono na šta ukazuje časni hadis, jeste drugi slučaj. Jer, fetva koju mudžtehid donese idžtihadom, čak i ako se prilikom njenog donešenja uz određene uvjete koristio metodom kijasa (analogija), opet se oslanja na Časni Kur'an i Sunnet. To je najbitnije pravilo donošenja fetve putem idžtihada. A riječ usul je množina riječi „asl” (suština, izvor), te na prvom mjestu implicira na Časni Kur’an i Sunnet.
U islamskim naukama, cilj slijeđenja usula je, na prvom mjestu, slijeđenje Časnog Kur’ana i Sunneta. Danas riječ usul označava “put, način, metod”. U tom smislu, svaka islamska nauka ima usul (metodologiju) koji je predstavljen kao zasebna nauka. Da zaključimo, kada je islam u pitanju, bilo da se radi o tvrdnji ili o iskazu koji se iznosi u značenju fetve, znanje bez usula je znanje bez suštine i kao takvom mu se ne pridaje značaj.
S druge strane, to što se za neko mišljenje ili stav kao dokaz navode određeni ajeti ili hadisi, ne mora obavezno značiti da je takav stav u skladu sa usulom, te da nosi suštinsko značenje kakvo je relevantno u Časnom Kur’anu i Sunnetu. Ukoliko se pažljivo analizira situacija, jasno je da oni koji iznose izjave kojima otvaraju put smutnji u vjeri, ustvari promovišu svoje tvrdnje koje smatraju nepromjenivom i apsolutnom istinom, a časne ajete i hadise, tumačeći ih prema vlastitom ćejfu, koriste kako bi potvrdili i opravdali te svoje zablude.
No, ostavimo sve to po strani i pokušajmo zamisliti kakvu to drskost, nepoštovanje, neznanje i bezobrazluk, mora posjedovati neko da bi mogao kazati da Muazove, r.a., riječi: “Postupit ću po vlastitom re’ju (mišljenje)” znače da svako može postupati po vlastitom nahođenju! Jer, Muaz bin Džebel, r.a., je bio ashab Allahova Poslanika, s.a.v.s., i to jedan od rijetkih ashaba koji su u Sretnom stoljeću mogli donijeti fetvu. Bio je hafiz Časnog Kur’ana i muallim koji je po zaduženju Allahova Poslanika, s.a.v.s., podučavao druge muslimane. Allahov Poslanik, s.a.v.s., ga je opisao kao ososbu koja najbolje poznaje halal i haram, te ga je pohvalio opisavši ga kao osobu koja će na Sudnjem danu predvoditi učenjake. Zbog toga je on nazvan nadimkom “Imamu ’l-ulema”, dakle, imam alima. Za vrijeme hilafeta hazreti Ebu Bekra, r.a., bio je član njegove komisije za istišaru, a hazreti Omer, r.a., je njemu upućivao one koji bi mu dolazili da postave fikhska pitanja. Dakle, onaj ko je u stanju da kaže: “Učinit ću idžtihad po vlastitom mišljenju”, mora biti učenjak koji će na Sudnjem danu moći stati iza Muaza bin Džebela, r.a. Čak i to spada u usul.
Obratimo pažnju na metodologiju ehl-i sunneta
Oni koji su pročitali tekst do ovog dijela vjerovatno će reći: “Dobro, lijepo je to sve, ali mi nismo alimi niti poznajemo nauke usula. Nemamo niti uvjete za izučavanje islamskih nauka niti takvu odgovornost… Povrh svega, takva vrsta novih i različitih tvrdnji kakve spominjete često dolazi od onih koji za sebe kažu da su hodže, alimi, profesori islamskih nauka. Kako da mi shvatimo nedostatak usula u njihovim riječima i neutemeljenost onoga o čemu govore?”
Iskreno, mi i jesmo iznijeli sve navedene informacije kako bi upravo takvo pitanje došlo do izražaja. Tako je, nije farz poznavati nuke usula, hadis, tefsir, fikh niti kelam. No, opet postoje određeni znakovi po kojima svi možemo prepoznati neutemeljene tvrdnje. Prva je način govora. Ukoliko neko nešto tvrdi u ime islama, a govori nadmeno, ponižavajući druge, te ne iskazuje poštovanje prema Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., selef-i salihima (dobri prethodnici), našim imamima mudžtehidima, ili omalovažava prijašnje učenjake, onda je ono što on govori neutemeljeno.
Drugo mjerilo je linija ehl-i sunneta. Dakle, ukoliko ono što tvrdi nije u skladu sa shvatanjem ehl-i sunneta, onda je i neutemeljeno. Jer, ehl-i sunnet je naziv za ispravno razumijevanje i življenje islama. Sve ono što je bid’at (novotarija) rezultat je nedostatka usula u razumijevanju i tumačenju Časnog Kur’ana i Sunneta. Kako i u šta će ehl-i sunnet ve ’l džema’at vjerovati, za šta je odgovoran i kako će postupati, uz sve detalje i na jasan i koncizan način opisano je u našim ilmihalima. Znanje koje je farz kako za muškarce tako i za žene je znanje iz tih ilmihala. Prema tome, ono što smo dužni učiniti jeste da se posvetimo ilmihalima učenjaka ehl-i sunneta i da hodimo putem istikameta (ustrajnost).
