Riječ „firar“ je riječ arapskog porijekla koja nosi značenje „pobjeći, izgubiti se iz vida“. Kao tesavvufski termin označava robovo bježanje od djela koja ga udaljavaju od Allaha, dž.š., ka djelima koja ga približavaju Njemu Uzvišenom. U temelju „firara“ je nijet približavanja Uzvišenom Allahu. Zahvaljujući tom nijetu, rob bježi od svega što ga sprječava u pokornosti Allahu, dž.š.
Firar ima dvije dimenzije, zahirsku (pojavna) i batinsku (unutrašnja). Zahirska dimenzija ogleda se u robovom napuštanju svakog posla, odnosno grijeha, koji ga udaljava od Allaha, dž.š., te pribjegavanje djelima koja će ga približiti Njemu Uzvišenome. A kada je u pitanju batinska dimnezija, tada se ne radi o vanjskoj, već o manifestaciji firara u unutrašnjem svijetu osobe. Dakle, radi se o manifestaciji firara na robovo srce.
Rob bježi od grijeha i usmjerava se ka činjenju dobrih djela te počinje činiti tefekkur (razmišljanje). A tefekkur mu omogućava da shvati svoju nemoć i to da postoji samo jedno mjesto gdje se može skloniti. To mjesto je kapija Uzvišenog Allaha, a rob se utječe toj kapiji.
Sufije za termin „firar“ nalaze uporište u časnom ajetu: “Zato požurite Allahu, ja sam vam od Njega da vas javno upozorim.“ (Dariat, 50) Ibn ‘Adžibe el-Haseni, rah., navedeni ajet tumači na sljedeći način:
„Požurite Allahu, dž.š, imanom i pokornošću, kako biste se spasili Njegove kazne i kako biste dobili obećane nagrade. Požurite od poricanja ka imanu, od nepokornosti ka pokornosti. Požurite od pokornosti šejtanu ka pokornosti Milostivome.“
Ibn ‘Adžibe el-Haseni, rah., također kaže da onaj ko čini firar na pet načina pribjegava Allahu, dž.š.:
- bježi od nevjerstva ka imanu
- bježi od griješenja ka tevbi
- bježi iz gafleta ka trajnom zikru i budnosti
- napušta isprazne navike i nefsanske slasti i okreće se borbi sa nefsom
- bježi od gledanja materije ka gledanju duhovnog. A to je posljednji mekam, mekam mušahede.
Imam Kušejri, k.s., ajet „Požurite Allahu (…)“ tumači na sljedeći način:
„Poruka časnog ajeta je ‘vratite se Allahu’. Čovjek je uvijek u jednom od dva stanja: ili nešto voli i tome teži, ili se nečega boji i od toga bježi; ili je u stanju straha i nade; ili je zauzet nečim korisnim, ili se trudi da se udalji od nečeg štetnog.
Čovjek treba da bježi od neznanja ka znanju, od slijeđenja strasti ka bogobojaznosti, od bespotrebnih poslova kojima može biti iskušan, ka poslovima koji su doista potrebni, i od djelā kojima će zaslužiti kaznu ka djelima koja privlače milost Uzvišenog Allaha. Uzvišeni Hakk u Časnom Kur’anu kaže: ‘Allah vas podsjeća na Sebe i Allahu se vraća sve!‘ (Al-i ‘Imran, 28), čime poručuje da Ga se trebamo bojati, dok u drugom ajetu naređuje: ‘Požurite Allahu!‘“
Ebu Said Harraz, k.s., na temu firara kazuje sljedeće:
„Uzvišeni Allah je jasno istakao Svoju vlast i jednoću stvarajući sva stvorenja u paru. Budući da su sva stvorenja prolazna, naredio je: ‘Požurite Allahu!‘, pozivajući tako robove Sebi. On je vječan, sve drugo je prolazno. Značenje navedenih riječi je sljedeće: Požurite Allahu izbacivši iz svojih srca svoje i tuđa postojanja, izbacivši sve osim Njega Uzvišenog.“
Hadže Abdullah el-Ensari el-Herevi, k.s., firar opisuje kao bježanje od prolaznog ka vječnom i u svojoj knjizi pod naslovom „Menazilu ‘s-sairin“ navodi da postoje tri stepena firara:
- firar običnog svijeta: realizuje se uz iman i trud, kroz bježanje od neznanja ka znanju; zatim uz odlučnost i zalaganje, od lijenosti ka radu; i uz bogobojaznost i nadu, od uskoće ka širini.
- firar odabranih robova (havass): bježanje od prenošenja ka svjedočenju, od oblika ka suštini i od strasti ka napupštanju svega i usmjeravanju Allahu, dž.š.
- firar odabranih među odabranima (hassu ‘l-havass): bježanje Uzvišenom Hakku od svih stvari sem Njega, zatim, firar (bježanje) Hakku od svjedočenja svog firara, i naposlijetku firar Hakku i od tog firara.
Hadže Abdullah el-Ensari el-Herevi, k.s., u svome djelu „Sad Mejdan“ navodi tri znaka firara Uzvišenom Allahu:
- rob se prestaje uzdati u vlastita djela
- razmišlja kako njegov ihlas nije onakav kakav trebao biti
- čini tevbu jer smatra da njegova djela nisu dostojna Allaha, dž.š.
Kod osobe koja se uzda u svoja djela, vremenom nastaje kibur i samoljublje. Međutim, činjenje ibadeta Allahu, dž.š., ne bi trebalo izroditi kibur, već poniznost i osjećaj nemoći. Štaviše, ma koliko dobrih djela da rob učini, nikada svoja djela i ihlas ne smije vidjeti dostojnim Allaha, dž.š. Naprotiv, svoja djela uvijek treba smatrati manjkavim.
Abdurrezzak el-Kašani, k.s., kaže da se prvi stepen firara manifestuje tako što se osoba udaljava od svega što je sprječava od činjenja ibadeta Hakku i što je vodi u griješenje. A drugi stepen firara ogleda se u tome da osoba bježi od pomisli da posjeduje bilo kakvu ličnu snagu i moć, ne dozvoljava da je obuzme strast i sklonost ka dunjaluku, te bježi od svoje prirode koja je sklona niskim stvarima.
Na pitanje: „Koji su to znakovi evlija?“, Ma’ruf el-Kerhi, k.s., daje sljedeći odgovor:
„Postoje tri znaka evlija: njihove misli su zauzete Allahom, dž.š., usredotočeni su samo na Njega i njihov firar je ka Njemu Uzvišenome.“
Kada se kaže da je njihov firar ka Njemu Uzvišenome, to znači da su evlije u svakom stanju usmjerene prema Allahu, dž.š., da Ga se stalno sjećaju, da ni na trenutak ne zaboravljaju na Njega, dakle, da su u stanju murakabe.
Sehl b. Abdullah et-Tusteri, k.s., ukazuje na to da je firar u osnovi tesavvufa: „Tesavvuf je da smanjiš jelo, da se utječeš Allahu, dž.š., i da od ljudi srcem žuriš ka Allahu, dž.š.“
Časopis Semerkand, br. 112, Riznica mudrosti
