Dunjalučka i ahiretska pamet
Kao što je poznato, postoje dvije vrste bolesti od kojih čovjek obolijeva. U prvu vrstu spadaju tjelesne ili fizičke bolesti, a u drugu, bolesti srca ili duhovne bolesti. I u jednom i u drugom slučaju, neophodno je da se čovjek podvrgne liječenju doktora specijaliste. U suprotnom, neminovno zapada u teže i gore stanje.
Liječenje duhovnih bolesti ima posebnu važnost, iz razloga što je u uskoj vezi sa tjelesnim zdravljem, ali i zbog činjenice da direktno utječe na vječni život čovjeka. U vezi s tim, pir nakšibendijskog tarikata, Imam Rabbani, k.s., u djelu „Mektubat“, kaže:
„Prema riječima doktora medicine, sve dok čovjek u svome tijelu ima bolest, njemu hrana ne može biti od koristi. Čak i da mu daju najljepša i najbolja jela, situacija se neće promijeniti. Štaviše, to može samo povećati njegovu bolest.
Stoga, doktori najprije ulažu trud da otklone ili zaustave bolest, a tek nakon toga preporučuju hranu koja je u skladu sa njegovim stanjem, kako bi mu osigurali snagu. Isto se dešava i sa čovjekom koji je obolio od duhovne bolesti.
- ajet sure Bekara, svjedoči o tome: ‘Njihova srca su bolesna, a Allah njihovu bolest još povećava.‘ (Bekara, 10)
Shodno tome, onima čija su srca bolesna ne može koristiti niti ibadet niti pokornost, a čak može i povećati njihovu propast. Dokaz tome su riječi Allahova Poslanika, s.a.v.s.:
‘Mnogo je onih koji uče Kur'an, a Kur'an ih proklinje.‘ (Imam Gazali, rah., citirani hadis navodi u Ihjau, pripisujući ga Enesu b. Maliku, r.a.)
Još jedan od sahih hadisa koji govore o tome je i hadis:
‘Mnogo je onih koji poste, ali od svoga posta neće imati ništa do gladovanje.‘ (Ibn Madže, br. 1690; Ahmed, el-Musned, br. 9683)
Doktori za duhovne bolesti kao i doktori medicine najprije naređuju čovjeku da čini ono što će zaustaviti i otkloniti njegovu bolest. U korijenu svih duhovnih bolesti je okupiranost srca prolaznim i ništavnim dunjalukom, nasuprot Vječnog i Uzvišenog Allaha. Ili, nerijetko, okupiranost vlastitim nefsom. A to je stanje kada čovjek sve što voli i želi, želi zarad svoga nefsa. Ako voli djecu, voli ih radi svoga nefsa, ako voli imetak, voli ga radi nefsa. Isto je i sa položajem, vlašću, itd…
Onaj ko posjeduje navedene osobine, taj je rob vlastitog nefsa, jer on neprestano trči za njegovim niskim prohtjevima.
Sve dok čovjek ne napusti niske prohtjeve i želje nefsa, nema nade za njegov spas. U tom slučaju potrebno je da se podvrgne liječenju istinskih alima, posjednika feraseta (pronicljivost).
Ukoliko insan osjeti neku bolest na tijelu, on koristi sva raspoloživa sredstva kako bi se izliječio. A bolest srca, koje se vezalo za druge stvari a ne za Uzvišenog Allaha, obuhvata cijelo njegovo biće. Međutim, on je nemaran spram činjenice da se izlaže vječnoj patnji, i ništa ne čini kako bi otklonio tu bolest, kako bi se izliječio.
Kako god dunjalučka pamet zbog opijenosti dunjalučkim kratkotrajnim užicima ne primjećuje duhovne bolesti ili ih ne doživljava kao bolesti, tako ni ahiretska pamet ne mari za bolesti tijela, i zbog nade u vječnu nagradu ne doživljava ih kao bolesti.
Pamet koja je opredijeljena samo za dunjaluk je veoma ograničena, dok ahiretska pamet doseže veoma daleko. Ahiretska pamet je odlika poslanikā, a.s., i evlija. A zaljubljenici u dunjaluk i bogatstvo žele dunjalučku pamet. Kolika je samo razlika među njima!
Ahiretska pamet se zadobija razmišljanjem o smrti, sjećanjem na Ahiret i druženjem sa sretnicima – posjednicima znanja o Ahiretu.
Treba još znati da, kako god tjelesna bolest otežava izvršavanje zahirskih vjerskih propisa, isto tako i duhovna bolest otežava pokornost propisima koji se odnose na srce.“
Tri puta
Šejh Abdurrahman Tahi, k.s., u jednom pismu, onima koji žele krenuti nakšibendijskim putem, poručuje:
„Tri su puta koje ljudi biraju:
- Put zla: To je put ljubavi prema dunjaluku, da nas Allah, dž.š., sačuva od tog puta poniženosti. Ljubav prema dunjaluku je bezvrijedna ljubav koja je uzrok neprijateljstva prema Allahu, dž.š. Jer, dunjaluk je ljubav nefsa – najvećeg čovjekovog neprijatelja. Ljubav prema dunjaluku potječe od nefsa. To je ljubav koja podrazumijeva prijateljstvo s nefsom, a neprijateljstvo prema Uzvišenom Allahu; utjeruje u laž Allahova Poslanika, s.a.v.s., a navodi na povođenje za Ebu Džehlom. A to je put koji vodi u vječnu propast. Stoga, od ljubavi prema dunjaluku treba bježati pod svaku cijenu.
- Put ebrara (dobri robovi): To je put ljubavi prema Ahiretu. Međutim, i na tom putu ima smutnji, jer, i želja za Džennetom je težnja nefsa. Ako čovjek pažljivo razmisli, shvatit će da ne smije dozvoliti da želje nefsa prođu ispred želje za Allahovim zadovoljstvom. Jer, Uzvišeni Allah je Onaj Koji daje nagradu kome On želi, a u Časnom Kur'anu kaže: „Pomiješano sa vodom iz Tesnima će biti, sa izvora iz kojeg će Allahu bliski piti.“ (Mutaffifun, 27-28)
Osim toga, to je put koji robu donosi oholost, budući da se još uvijek nije oslobodio ljubavi prema onome što želi njegov neprijatelj – nefs. Pa, kako onda može očekivati nagradu? A očekivanje nagrade za djela, čovjeka lišava stepena kemalata (potpunost).
- Put mukarrebuna (Allahu bliski robovi): To je put ljubavi prema Allahu, dž.š., a to je suština i najuzvišeniji cilj. Taj put, one koji njime idu, čuva od opasnosti gubljenja imana, oslobađa ruh od ropstva nefsu, i uzdiže čovjeka na stepene ezelskog (praiskonski) muhabeta prema Allahu, dž.š. U srcima onih koji idu njime pojavljuju se vrela ma'rifeta i fejza. Takva srca postaju mora mudrosti, oslobođena od utjecaja nefsa, okrenuta samo Allahu, dž.š., Gospodaru svjetova. „Oni postižu blagodati kakve oči nisu vidjele i uši nisu čule, i kakve nijedno stvorenje nije niti zamislilo.“ (Buhari, Tevhid, 35) Put koji danas ljude vodi do tih stanja je nakšibendijski put.
