Ehl-i sunnetsko vjerovanje je uslov ispravnog robovanja Allahu, dž.š., i postizanja Njegova prijateljstva.
Izvor vjere je Objava (vahj), a izvor Objave je Allah, dž.š. Časni Kur’an je Allahov govor, i On Uzvišeni ga čuva i štiti. Ehl-i sunnet ne prihvata ni jedno vjerovanje niti ibadet koji nisu zasnovani na Kur’anu i Sunnetu.
Ashabi, r.anhum, su osobe dostojne svakog poštovanja. To su pravedni i časni ljudi koji su po pitanju vjere bili daleko od laži, i čije su riječi bile istinite. Svakog od njih spominjemo sa ljubavlju i poštovanjem. Prihvatamo da između njih postoje razlike u stepenima.
Među ashabima, najviši stepen zauzima Ebu Bekr, r.a., zatim Omer, r.a., zatim Osman, r.a., a zatim Ali, r.a. Istinski hilafet išao je tim redoslijedom. Ni jedan od njih nije postao halifa čineći nepravdu drugome.
Što se tiče pitanja vjere, ashabi, r.anhum, su za nas izvor i dokaz. Njihove riječi i praksa u pogledu vjere, obavezuju i nas. Jedino u slučaju kada su ashabi, r.anhum, imali različite stavove po nekom pitanju, onda mudžtehid može davati prednost jednome stavu u odnosu na drugi.
Ljubav prema Poslanikovoj, s.a.v.s., čistoj porodici i njegovom časnom potomstvu, tj. Ehli bejtu, je obaveza naše vjere, i znak je ljubavi prema našem Pejgamberu, s.a.v.s. Ehli bejt čine Poslanikova, s.a.v.s., porodica i potomstvo.
Sve vjernike koji su živjeli prije nas smatramo braćom i spominjemo ih po dobru. Za njih činimo hajr-dove i istigfar. Slijedimo one koji su bili pozitivan primjer, a tražimo oprosta za one koji su imali neke propuste.
Nijednog vjernika, zbog toga što je učinio veliki grijeh ne možemo optuživati za kufr. Onome ko za sebe kaže “Ja sam musliman”, ne možemo reći “Ti si izašao iz vjere”, sve dok ne budemo svjedoci njegovih riječi ili postupaka koji pokazuju da je očito izašao iz vjere.
Uzvišeni Allah je Onaj Koji će sa svakim svesti račun i Koji najbolje zna svačije stanje.
Osoba koja učini veliki grijeh, ako smatra da je taj grijeh haram, nije izašla time iz vjere. Takva osoba je griješnik i farz joj je da se pokaje za učinjeni grijeh.
Osoba koja ne izvršava neki farz, ali vjeruje da je to farz, nije izašla iz vjere. Ta osoba je griješnik, treba da se pokaje i da izvršava taj farz.
Među muslimanima, gledano sa stanovišta ihlasa, ibadeta i takvaluka, postoje razlike.
Kod Uzvišenog Allaha najviše vrijedi onaj koji Ga se najviše boji i koji najbolje izvršava ono što je On naredio.
Svi vjernici su Allahovi, dž.š., dostovi-prijatelji. A oni koji su muttekije i koji su se istakli po svojoj bogobojaznosti, postigli su posebno Allahovo, dž.š., prijateljstvo. Oni su u Kur’anu spomenuti kao muhsini, mukarrebi, ebrari, muttekije, ridžalullah, evlije, i dobri Allahovi robovi. Osobe takvih osobina postojaće u ovom ummetu, u svakoj epohi sve do Sudnjega dana. Oni predvode ljude na Allahovom, dž.š., putu, obnavljaju zanemarena i zapostavljena shvatanja vjere, te oživljavaju duhovnost u činjenju ibadeta i robovanju Allahu, dž.š. Takve osobe nazivamo mudžeddidima i muršidima. Kerameti kojima bivaju počašćeni Alahovi dostovi su hak, ali keramet nije uslov da bi neko bio evlija. Najveći keramet je istikamet. Pripadnici ehl-i sunneta koga god da vole, vole ga zato što ga Allah, dž.š., voli, a srde se na onoga na koga se i Uzvišeni Allah srdi.
Istinski vjernici ne gaje neprijateljstvo niti mržnju, radi svoga nefsa i ćejfa, ni prema kome. Ne padaju u pretjerivanje vezano za pripadnost džematu ili mezhebu, ne boje se kritike, i trude se da se okoriste različitim mišljenjima. Mjerilo su im Kur’an i Sunnet. Musliman ni u kome stanju i nikome ne čini zulum, i u svim situacijama pravedno postupa. Temeljni ahlak muslimana je da oprašta mahane, poziva ljude dobru lijepim savjetom i podsticajem, te da pokazuje dobro svojim životom i bude koristan svakome. Razlike koje postoje među mezhebima nisu fitna (smutnja), nego su rahmet. Kao i u fikhu (hanefijski, šafijski, hanbelijski, malikijski), tako i u akaidu (eš’arijski i maturidijski) i ahlaku, postoje različiti ispravni mezhebi i mešrebi. Svi oni su u okviru osnova vjere i čine joj hizmet. Različiti mezhebi i mešrebi nisu suprotstavljeni jedni drugima, nego naprotiv, predstavljaju dio jedne cjeline, poput prstiju jedne ruke, ili grana jednog drveta.
Vjera se na najljepši način živi u džematu. Onaj ko ostane sam, taj je u opasnosti. Stoga svi moramo poštovati edebe i džematsku disciplinu. Cilj našeg džemata treba biti Allahovo zadovoljstvo i takvaluk. Trebamo biti poslušni imamu koji je na čelu džemata. Naravno, pokornost imamu odnosi se na pokornost u onome što je hak. Nema pokornosti robu u grijehu i nepokornosti Uzvišenom Allahu. Šefa’at pejgambera, a.s., i Allahovih dobrih robova kojima Allah, dž.š., dozvoli, je hak. Uzvišeni Allah će na Ahiretu vjernicima pokazati Svoj džemal (ljepotu). Džennet i Džehennem su vječni. Osobe koje pred Allaha, dž.š., dođu makar sa trunom imana i ljubavi prema Njemu, čak i ako zbog svojih grijeha uđu u Džehennem, neće u njemu vječno ostati.
IMAN JE PRVA DUŽNOST
Prva i najvažnija dužnost čovjeka je da vjeruje u Allahovo, dž.š., postojanje i jednoću. Vjerovanja u Allaha, dž.š., je prvi imanski šart. Bez vjerovanja u Allaha, dž.š., nije moguće vjerovati ni u Njegove meleke, knjige, poslanike, i druge imanske šarte. Svi ostali imanski šarti uslovljeni su vjerovanjem u Allaha, dž.š. Svaka punoljetna i pametna osoba dužna je da vjeruje u Istinu koja nam je od Uzvišenog Allaha došla posredstvom našeg Pejgambera, s.a.v.s. Nakon imana, zaduženi smo islamskim emrovima i zabranama. Naime, Allah, dž.š., od nas najprije traži iman, zatim traži da se pokorimo emrovima i zabranama, a potom traži da sve to izvršavamo sa ihlasom.
Ostatak teksta možete pročitati u knjizi Duhovni odgoj u Islamu.
Vezani tekstovi iz ove knjige koje možete pročitati:
Vjerovanje u Allaha dž.š. i Njegove sifate
