Početak svakog dobra
Znanje koje je farz svakom muslimanu i muslimanki jeste znanje o imanskim osnovama, a zatim znanje o djelima koja su naređena, što jednom riječju nazivamo ilmihal. I to je obrazovanje koje svako treba steći još u ranom djetinjstvu, jer ima izuzetno veliki utjecaj na razvoj čovjekove ličnosti.
Velikani nakšibendijskog tarikata su svojim učenicima u svakoj prilici skretali pažnju na važnost ispravnog vjerovanja i ispravnosti djela. U pisanim djelima najviše su insistirali na namazu, kao prvom i najvažnijem ibadetu. Imam Rabbani, k.s., u djelu Mektubat kazuje:
„Ukoliko rob dosljedno izvršava pet islamskih šarta, postoji nada za spas, jer tih pet ruknova su dobra djela koja obrazuju osnovu islama. Ona su štit od zla i grijeha. Allahove, dž.š., riječi iz sure ‘Ankebut su dokaz za to:
‘Namaz, uistinu, odvraća od razvrata i svega što je ružno.‘ (‘Anebut, 45)
Ako rob izvršava pet spomenutih dužnosti, nadati je se i da će izvršavati i obavezu šukra (zahvalnost). A šukr je zaštita od azaba (patnja). Jer, Uzvišeni Allah kaže:
‘Zašto bi vas kažnjavao ako budete zahvaljivali i vjerovali? Allah je blagodaran i sveznajući.‘ (Nisa’, 147)
Stoga, svaki čovjek treba uložiti veliki trud kako bi valjano obavljao svih pet islamskih dužnosti, a posebnu pažnju treba posvetiti namazu, nastojeći da ga obavlja potpuno, bez izostavljanja i zanemarivanja i najmanjeg edeba.
Onaj ko namaz obavlja ispravno i kako treba, taj će dosegnuti jednu od osnovnih suština islama. Držeći se za uže spasa, postići će vječnu sreću.
Znajte da prvi tekbir u namazu ukazuje na Allahovu veličinu i na to da On Uzvišeni nema potrebu za robovim ibadetom i namazom. Zatim, tekbir na kraju svakog rukna, podsjeća da je Allah, dž.š., uzvišeniji i dostojniji od toga, te napominje čovjeka da nijedan rukn ne može izvršiti onako kako dolikuje Njegovoj veličini i uzvišenosti.
Na rukuu se uči tespih kojim se Allaha, dž.š., veliča kao i tekbirom, pa se zbog toga nakon podizanja sa rukua ne uči ponovo tekbir. Međutim, sa sedždom nije tako. Iako se tespih čini na samoj sedždi, tekbir se uči i na početku i na kraju sedžde.
Sedžda je vrhunac, poniznosti, poginjanje glave pred Uzvišenim Stvoriteljem i priznavanje vlastite nemoći. Zbog toga, mnogi vjernici padanjem na sedždu smatraju da su ibadet obavili onako kako dolikuje. Da bi se spriječila ta uobrazilja, naređen je tekbir i na početku i na kraju sedžde. Pored toga, u tespihu sedžde riječ „uzvišeni“ upotrijebljena je u superlativu „a’la“, što znači najuzvišeniji. A ponavljanje tekbira je sunnet.
Obzirom da je namaz mi’radž vjernika, na posljednjem dijelu namaza uči se ono čime je Allahov Poslanik, s.a.v.s., počastvovan u noći Mi’radža. Stoga rob treba nastojati da njegov namaz uistinu bude mi’radž, te da se njime, koliko god je moguće više, približi svome Gospodaru.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao:
‘Trenutak kada je rob najbliži Uzvišenom Allahu jeste trenutak dok je na sedždi.’ (Muslim, Salat, 42)
Vjernik se u namazu obraća svome Gospodaru, svjestan Njegove veličine i moći, što prouzrokuje stanje skrušenosti i strahopoštovanja. Na kraju namaza predaje selam na dvije strane, čime izražava smirenost.
Nakon farz namaza Allahov Poslanik, s.a.v.s., nam je preporučio da učimo zikr ‘subhanallah’, ‘elhamdulillah’, ‘Allahu ekber’, i ‘la ilahe illallah’, kako bismo zikrom i veličanjem Uzvišenog Allaha nadomjestili nedostatke i greške počinjene u namazu. Osim toga, rob time priznaje da ibadet nije obavio onako kako dolikuje Njegovom Gospodaru. To je mišljenje ovog fakira.
Namaz treba obavljati poštujući namaske šarte i edebe. A nakon toga, iskrenim učenjem tog lijepog zikra, treba otkloniti greške i nedostatke. Zatim se rob treba zahvaliti Uzvišenom Allahu što ga je učinio dostojnim ibadeta Njemu, i priznati da je jedino On Uzvišeni dostojan da Mu se ibadet čini. Ako tako bude radio, onda taj namaz zaslužuje da bude primljen kod Gospodara svjetova, i biva vesilom postizanja sreće i spokoja.“
Napredak svakim trenom
Gavs-i Hizani, k.s., je svojim muridima savjetovao da se uvijek maksimalno trude. Nije bio zadovoljan da ostaju na postignutoj deredži (stepen), bez obzira na kojem mekamu bili. Govorio je da nije ispravno da se murid zadovolji postignutim stepenom, jer je to uzrok tapkanja u mjestu, i sprječava dalje napredovanje. Upozoravao bi ih da je takvo postupanje propast za murida, i govorio:
„Nemojte se zadovoljiti samo ispunjavanjem tarikatskih ruknova i adaba, ne ostajte samo na tome. Jer, zadržavanje na tome biva sebebom zaostajanja murida na putu sejr-i suluka (duhovno odgajanje). Naprimjer, ako putnik na Allahovom putu ne ulaže trud kako bi išao dalje, dolazi u opasnost da se utopi u greškama i nedostacima koje čini u toj fazi.
Nedostatak težnje i ambicije za visokim stepenima, neulaganje truda za postizanje istih, zatim smatranje sebe nedostatnim i nesposobnim za bilo kakav mekam, i zadovoljstvo sa malo, nije u skladu sa adabima i usulom tarikata. Jer, viši ili niži stepeni na putu ka Allahu, dž.š., ne ovise od toga da li ih je neko dostojan ili ne. Svaka deredža je Allahova, dž.š., blagodat i dobročinstvo ukazano robu. Ponekad se čak desi da rob ostane na nižoj deredži upravo zbog toga što smatra da je jedino nje dostojan, a to je velika varka i zabluda.“
