Darežljivost Mevlane Halida
U svim izvorima koji govore o Mevlani Halidu, k.s., posebno se pripovijeda o njegovoj darežljivosti. Ibrahim Fasih Hajdari, rah., čovjek koji je svoju mladost proveo pored Mevlane Halida, k.s., u djelu Medždu ‘t-Talid u vezi njegove darežljivosti kaže:
„Mnogo je događaja koji govore o darežljivosti Mevlane Halida, k.s., a jedan od njih je i događaj kada je kao dobrovoljni prilog darovao 100 hiljada dinara (za tadašnje vrijeme izuzetno velika suma novca). Često je poklanjao i darovao velikodušno, i svi koji su ga znali svjedočili su tome.“
U istoj knjizi u vezi sa Mevlanom Halidom, k.s., prenosi se sljedeći događaj:
„U vrijeme kada je namjesnik Bagdada bio alim Davud-paša, grad napadoše Mongoli i razgrabiše imovinu naroda. Među otetim stvarima nađoše se i knjige jednog alima koji je tu bio u prolazu. Alim dođe kod Mevlane Halida, k.s., i požali se na svoje stanje:
‘Ja sam siromah čovjek, nemam mogućnosti da kupim niti jednu knjigu. Ne znam šta da radim.’
Mevlana Halid odmah zapovjedi hizmećarima da alimu spakuju svih 1700 knjiga koje je posjedovao. Sve mu ih pokloni, ne ostavivši sebi niti jednu. Čovjek se mnogo obradova, poljubi ruku Mevlane Halida i zadovoljan se vrati u svoju domovinu. Svjedoci tog događaja bili su halife Mevlane Halida, moj amidža Ubejdullah Hajdar, i još neki drugi ljudi koji se tu nađoše.“
Savjeti Šah-i Hazne
U dva različita pisma, Šejh-Ahmed el-Haznevi, k.s., vjernicima je savjetovao sljedeće:
„Braćo moja! Ono što je potrebno i vama i nama jeste da oslobodimo srce od svake vezanosti osim vezanosti za Allaha, dž.š. Takvo stanje ćemo postići onda kada iz srca izbacimo sve težnje osim težnje za postizanjem Allahovog, dž.š., zadovoljstva. U suprotnom, život kao jednu od najvećih blagodati, upropastit ćemo robovanjem nefsanskim prohtjevima. I na kraju će doći starost, kao dio života u kojem je čovjek najslabiji.
Ako današnji dan ne potrošimo na djela kojima je Allah, dž.š., zadovoljan, ako ne podnesemo malo teškoća zarad vječnog rahatluka, i grijehe ne očistimo dobrim djelima, kako ćemo sutra izaći pred Allaha, dž.š.?
Obzirom da je tako, probudimo se iz gafleta! Do kad će trajati taj gaflet, koji je poput sna? Do kad će naše uši biti začepljene?
O moji prijatelji! Rob treba biti zadovoljan svim onim što mu je Allah, dž.š., odredio. Mora znati da je za njega uvijek bolje ono što mu je Uzvišeni Gospodar odredio nego ono što njegov nefs želi. To se naročito odnosi na one koji hode nakšibendijskim putem. Oni trebaju uvijek biti zadovoljni Allahovom, dž.š., odredbom, jer sljedbenici našeg tarikata uče se da „vole sve ono što je od Voljenog“. Ako neko dođe u teško stanje, pa se sjeti navedenoga, to će ga oraspoložiti i olakšati mu muke.
Savjetujemo vam, da nastojite popraviti svoj odnos sa Allahom, dž.š., da slijedite Šerijat, i držite se puta Sadata (Plemeniti Prvaci).“
Komšijina vodenica
Šejh-Abdurrahman Tahi, k.s., nakon što je oformio halku iršada u Nuršinu, odluči da napravi vodenicu koja bi služila potrebama njegovih murida i učenika.
Kada je vodenica već bila skoro gotova, Šejh-Abdurrahman, k.s., dođe na mjesto gradnje i naredi da je sruše. Radnici se začudiše, pa rekoše:
„Ali gotovo smo završili… Da li ima nešto što Vam se ne sviđa? Da li nešto nije u redu? “
Šejh-Abdurrahman Tahi im odgovori:
„U blizini se nalazi vodenica našeg komšije, je li tako? Ukoliko mi ovdje napravimo još jednu, koja od njih će više raditi, šta mislite?“
„Naša vodenica će više raditi. Ljudi će, naravno, davati prednost vodenici Sejjida Tahe!“, odogovriše.
„Ako je tako, onda je srušimo. Ne želimo da naš komšija zbog nas izgubi posao.“
Zamka samodopadljivosti
Mavlana Halid Bagdadi, k.s., u pismu upućenom halifi mulli Ahmedu el-Hakariju, k.s., o bolesti ega – danas veoma raširenoj bolesti – govori iz jednog zanimljivog ugla:
„Savjetujem Vam, da se čvrsto držite našeg čistog i svijetlog puta. Neka Vas ne zavaraju nafila-ibadeti koje činite. Iako su nafila-ibadeti lijepo i hairli djelo, za one koji se nisu odrekli svoga nefsa, mogu biti otrov koji ubija.
Zar ne vidiš da su neki ljudi zauzeti ibadetom, a pri njima je veliko samoljublje, pa čak i zulum. Oni su u svojoj umišljenosti otišli tako daleko da okreću glavu od tarikata i tarikatskih velikana, smatrajući sebe bogobojaznijim od njih. Međutim Šerijat kaže, da su samoljublje, podcjenjivanje, i uobrazilja o posjedovanju više takvaluka od drugih, najveći od najvećih grijeha. U tome su složni svi učenjaci.
Štaviše, neki od onih koji sebe smatraju alimima i abidima, otvoreno pokazuju neprijateljstvo prema tesavvufu. A veliki Allahov, dž.š., dost, Ibn Ata, k.s., u djelu „Mudrosti“ kaže: „Grijeh nakon kojeg shvatiš svoju nemoć, pokaješ se, postidiš i postaneš ponizan, bolji je za tebe od pokornosti koja će biti uzrok hvalisanju i umišljenosti.“
Časopis Semerkand, br. 110, Latice ružičnjaka
